Ne odustaje se od loših rješenja

Ne odustaje se od loših rješenja

Dvadeset i dvije godine tranzicijskog procesa doveli su do toga da se u Hrvatskoj sve teže živi. Od nove gospodarske politike očekivalo se  da će preokrenuti taj dugotrajan, mučan proces. Međutim, pomaka nema. Što više, i dalje raste broj nezaposlenih, smanjuje se društveni bruto proizvod, inflacija poprima zabrinjavajuće razmjere a prosječna plaća je sve manja. Jedan od razloga takvih negativnih trendova leži u činjenici da se i dalje primjenjuju ista rješenja koja su već dovela do propasti hrvatskog gospodrastva. I dalje se zatvaraju proizvodni pogoni, ne odustaje se od privatizacije imovine koja je ostala u državnom vlasništvu i dalje se rješenje viška zaposlenih nalazi u  njihovim slanju u mirovinu.

Gašenje proizvodnje

Od nekada srednje razvijene industrijske zemlje, Hrvatska je pretvorena u državu u kojoj je proizvodnja pala na niske grane. Nakaradna gospodarska politika na početku tranzicijskog razdoblja, ako se uopće o nekoj smislenoj politici može govoriti, polazila je od pretpostavke da temelj razvoja moraju biti usluge. Sve je to dovelo do toga da u Rijeci industrije praktički više nema, u Zagrebu je svedena na  marginalnu djelatnost, a industirjski pogoni su manje ili više propali u svim hrvatskim gradovima.

Gašenje industirjskih pogona međutim provodi se i dalje. Kraljevičko brodogradilište je likvidirano, sudbina brodogradnje u cjelini je neizvjesna, zatvorena je tvornica  kemijskih proizvoda u Zagrebu, tvornica željezničkih vozila u Zagrebu je pred stečajem, odustalo se od sisačke i splitske željezare, šuška se o planovima gašenja sisačke rafinerije. Istina je da  te tvrtke posluju s gubitkom. No, s njihovim gašenjem ništa nije riješeno. Do sada jednostavno nije nađen način da se umjesto njih pokrene profitabilna proizvodnja koja će apsorobirati velik broj nezaposlenih. Mjesecima se govori o pokretanju novog investicijskog ciklusa, no od tog famoznog preokreta još uvijek nema ni traga ni glasa.

Privatizacija
Privatizacija je riječ s kojom se u Hrvatskoj već plaše mala djeca. Kao što se vidi po aktualnoj gospodarskoj, društvenoj i socijalnoj situaciji, ona Hrvatskoj nije donijela ništa dobro. Naivno se vjerovalo da je privatizacija čaroban štapić koji će riješiti sve naše probleme. Iza te famozne pretvorbe često se krio običan kriminal. Kada je u Hrvatsku i ulazio strani kapital on je usmjeravan u financijsku, trgovačku i telekomunikacijsku industriju koja ne stvara izvozne proizvode već se svodi na stvaranje profita stranaca na hrvatskom tržištu. Idnikativan je primjer prodaje INE. Pokazalo se da strani vlasnik prije svega vodi brigu o vlastitim interesima, a ne interesima Hrvatske. S druge strane, strane investicije u proizvodne pogone dovodile su do toga da se proizivodnja u tim tvrtkama gasila, a te tvrtke su postale trgovačke ispostave za matične tvornice.

Iz prošlosti se ništa nije naučilo. I dalje se rješenje za smanjenje zaduženosti države nekritički vidi u privatizaciji Hrvatske poštanske banke, Croatia osiguranja, davanja autocesta u koncesiju. Privatizacija da, ali takva privtizacija koja će dovesti do razvoja Hrvatske, a ne njene propasti.

Tjeranje u mirovinu
Ponovo se iz naftalina vadi potrošeni zahvat prema kojim će se  višak radnika u državnom i javnom sektoru riješiti njihovim umirovljenjem. U dosadašnjem tranzicijskm procesu slanje ljudi u mirovinu obilato se koristilo. Ni s time ništa nije učinjeno, osim što je broj umirovljenika dosegnuo zastrašujući broj od 1.215.220. Iznos dopornosa koje plaćaju zaposleni ni izdaleka nije dovljan da se osiguraju mirovine (iako je prosjek mirovine bijednih 2.182 kune) pa se ostatak mora osiguravati u proračunu. Posjetimo, u tranzicijski proces se 1990. godne krenulo sa 656 tisuća umirovljenika da bi se do danas on udvostručio. U razvijenim se zemljama ljudi ne tjeraju u penziju već ih se pomicanjem dobne granice želi što više iskoristiti. Mi i dalje mislimo da se umorvljenjem može bilo što riješiti.

Aktualna gospodarska kretanja govore da se još nije našao izlaz iz sadašnjih teškoća. S potrošenim rješenjima se ne može ništa učiniti, a novih nema na vidiku…