Kada se u Hrvatskoj raspravlja o bitnim društvenim vrijednostima, jedna od najvažnijih se rijetko spominje. O radu je naravno riječ. Postoji čitav niz razloga zbog kojeg se hrvatsko društvo, nakon dvadeset godina postojanja samostalne hrvatske države nalazi u složenoj, da ne kažemo katastrofalnoj, situaciji. Nećemo govoriti o gospodarskoj politici koja se temeljila na zaduživanju i prodaji narodnog bogatstva te kriminalu i korupciji koji su proželi sve pore društva.
Ovog puta riječ je o tome da smo, uz sve to, kroz protekla dva desetljeća sustavno glorificirali poduzetništvo i neke druge vrijednosti, a omalovažavali rad. Taj proces početkom devedesetih godina potaknut je bizarnom idejom o vraćanju na tradicionalnu podjelu na «stališe», prema kojoj su radnici i seljaci svrstani na samo dno, iza plemstva, državnog činovništva i čega sve ne. U drugom obliku, podcjenjivanje rada nastavljeno je i danas. Na primjer. Čujemo da će se uskoro kažnjavati vozač koji ne očiste snijeg sa svog automobila. Poslodavci koji ne isplaćuju plaće za 70 tisuća radnika, mogu mirno spavati. Njima zbog toga neće pasti ni vlas sa glave.
Rad nitko ne cijeni
Za poslodavce su radnici samo «trošak rada» koji treba smanjiti na najmanju moguću mjeru. U kriznim godinama, u kojima se još uvijek nalazimo, troškovi rada su prvi na udaru. Radnici se otpuštaju, smanjuju im se plaća ili im se plaća ne isplaćuje iako rade. Prilično nezapaženo je prošla antologijska izjava jednog poduzetnika koji je svojedobno uvrijeđeno izjavio kako su njegovi radnici nezahvalni. Smatrao je da je velikodušan jer ih nije otpustio. Plemenit kakav je bio, zadovoljio se time što im je omogućio da nastave raditi za njega. To što im nije davao plaću, nije smatrao vrijednim spomena.
Poslodavci neprestano ponavljaju da su troškovi rada u Hrvatskoj suviše veliki. Ne samo da misle kako je prosječna plaća velika, već i minimalnu plaću koja jedva da prelazi dvije tisuće kuna, drže pretjeranom. Te izjave naprosto zazivaju ideju o potrebi odgojnih akcija za takve poduzetnike. Valjalo bi ih prisiliti da godinu dana žive s minimalnom plaćom, te da im se tek nakon toga dozvoli ponovno bavljenje poduzetništvom.
U takvoj klimi općeg omalovažavanja rada, razumljivo je da ni mnogi radnici ne cijene svoj rad. Bezbroj je primjera da zaposlenici rade preko volje, smatraju da je ono što rade ispod njihove časti, neljubazni su i drski. Kada god mogu, odlaze na bolovanje, koriste svaku mogućnost da se izbore za neke povlastice, a sve to, uz opću tehnološku zaostalost dovodi do toga da je hrvatska produktivnost niska. Naši proizvodi nisu konkurentni i nema nas na tržištima razvijenih zemalja.
Tako niskom rejtingu rada dodatno doprinose zbivanja koja možemo vidjeti svugdje oko nas. Odjednom se pojavio sloj bogatih ljudi. Porijeklo njihovog bogatstva je nejasno, no sigurno je da ga nisu stekli radom. Socijalno raslojavanje do kojeg je došlo na taj način, djeluje deprimirajuće i svatko onaj tko pošteno radi s pravom se pita nije li budala.
Visoka tehnologija ili niske nadnice
Suvremeno globalno tržište od poduzetnika zahtijeva stalno ulaganje u povećanje produktivnosti. U razvijenim zemljama velika sredstva se ulažu u istraživanje i razvoj. U Europskoj uniji zacrtan je ambiciozni plan da sredstva za istraživanje i razvoj do 2020. godine moraju dostići iznos od 3 posto bruto- društvenog proizvoda. Ne samo to. Jedna od ciljeva je i taj da 40 posto mladih ljudi mora biti visokoobrazovano. Shvatilo se da je potreban zaokret prema inovacijama i znanju jer se jedino na tome može temeljiti stvarni razvoj.
Što se tiče proklamacija, mi slijedimo europske trendove. Praksa je nešto drugačija. U 2005. godini za istraživanje i razvoj izdvajali smo 1,22 posto bruto-društvenog proizvoda. U 2009 godini ta izdvajanja pala su na 1 posto a sada se kreću od 0,7 do 0,8 posto. S postojećim sredstvima uglavnom financiramo hladne pogone naših istraživačkih institucija.
Ne zadovoljava ni omjer ulaganja države i poslovnog sektora u znanje i inovacije. U Europi taj omjer je 65 posto u korist poslovnog sektora a svega 35 posto je državnih sredstava. Kod nas je slučaj potpuno drugačiji. Država financira razvoj i istraživanje sa 70 posto. Tako malo ulaganje poslovnog sektora u znanje ima ozbiljne posljedice. Umjesto da se bore za osvajanje novih tržišta proizvodima visoke tehnologije, poslodavci zahtijevaju smanjenje troškova rada misleći da će niskom nadnicom moći konkurirati jeftinoj radnoj snazi sa Dalekog istoka. Naravno, takvi pokušaji su naprijed osuđeni na propast.
Dakle, na području vrednovanja rada i znanja potreban je korijenit preokret. Ispuhali su se baloni financijske industrije i potrošnje nastale na temelju zaduživanja. Vrijeme je za stvaranje i proizvodnju. Rad i znanje u tom procesu igraju ključnu ulogu.
Jedna od najvažnijih sindikalnih zadaća je suprotstavljanje kontinuiranom obezvređivanju rada kojem poduzetnici pribjegavaju zbog toga jer nisu u stanju na drugi način riješiti problem konkurentnosti svojih tvrtki. I u ovom slučaju posljedice svojih pogrešaka žele prebaciti na leđa radnika. To im se ne smije dozvoliti.
