Stara indijska poslovica kaže: “Dok se slonovi tuku, strada trava.” Najnoviji politički obračuni oko obavještajnih službi, uz one koji već traju vezani za organizirani kriminal, podsjeća nas na to tko su kod nas slonovi, a tko trava, i to fino pokošena. Do korijena. Pa tko preživi do sljedeće godine, neka priča.
Gripozna Europska unija
Nakon što je premijer hrvatske vlade, Zoran Milanović, nedavno izjavio da fiskalna politika Europske unije predstavlja stanovitu reviziju Lisabonskog sporazuma, te da bi,možda, građani Hrvatske trebali da se o tome izjasne na nekom specifičnom referendumu, digla se u javnosti frka za i protiv takvoga prijedloga.
Svjedoci smo krupnih događanja unutar Europske unije unatrag nekoliko godina: pad BDP-a, nezaposlenost, dominacija bankarskog sektora nad proizvodnjom, a svjetla na kraju tunela još nema. Darko Bekić neki dan piše da su sve dosadašnje složene državne asocijacije bile pokriće za dominaciju najveće nacije unutar takve zajednice, a da je Europska unija prva takva društvena zajednica gdje toga nema, niti će ga biti! Malo morgen, gospodine Bekiću! Zar Francuska i Njemačka ne diktiraju sadržaj i ritam kretanja u današnjoj Europskoj uniji? Bez njih bi se ta asocijacija država već raspala. A kako će se stvari dalje kretati, sam bog zna. Najave referenduma o otcjepljenju Škotske iz sastava Velike Britanije, pa KataIonije, Baskije, Belgije (koja već odbacuje i federalizam), svjedoči da je virus nacionalizma duboko zahvatio europski kontinent, i pitanje gdje će se zaustaviti. A što znači uvođenje lokalnih moneta (Bristol) u platni promet za sudbinu eura? Nije li to refeudalizacija Europe – u suvremenim uvjetima? Dakle, s jedne strane zagovara se ujedinjenje Europe, a s druge lokalne granice niču kao gljive poslije kiše. Zašto? Da li netko na ovo pitanje, razumno i logično, zna da odgovori?
Bez praznih fraza koje slušamo već petnaestak godina – kako nas u Europskoj uniji čekaju pristupni fondovi, da je to zajednica država gdje teče med i mlijeko, dok Bugari i Rumunji vade krumpir uz Zapadnu Moravu, a mnogi Grci traže posao po Srbiji; da u toj “sretnoj tvorevini” na najvažnijim mjestima rade najobrazovanije osobe, a ono na svjetlo dana isplivavaju plagijatori, to jest kradljivci tuđih doktorskih disertacija, da tamo cvjetaju demokracija i pravda, a kad se prosvjedi razbijaju suzavcima, gumenim mecima i električnim palicama, drugim se državama otimaju teritorije i prirodni resursi, a sud u Hagu izvrće ruglu elementarne osnove međunarodnog prava.
Sve u životu ima alternativu
Sve u životu ima alternativu, samo Europska unija nema!? Kako je to moguće? Čak se i smrt drage osobe preživi. Nađe se alternativa. Ljudi razgovaraju, trude se i uvijek pronađu alternativni put. Znači, u svakojakim životnim situacijama je moguće pronaći alternativno rješenje, samo kad je u pitanju Europska unija, koja je, uzgred, po godinama mlađa od polovice Hrvata i drugih europskih žitelja, nije moguće. Postavlja se pitanje: Da li je u našim glavama sve u redu? Naši su državnici proteklih desetljeća radili sve što se od njih tražilo – pod izgovorom da ćemo imati bolji život. Pa,imamo li ga? Ne živimo materijalno bolje, a da smo poniženi – jesmo!
Dok odgovor ne stigne, navest ću vam nekoliko stihova iz narodne pjesme, koje je Europa, odnosno njezin intelektualni dio, u vrijeme kada je u njoj živio i pisao Goethe, voljela čitati. Od bezbrojnih narodnih pjesama koje, vjerujte, vrijedi čitati, prije neki dan su mi zapali za oko stihovi u kojima djevojka moli svoju majku:
“Ne daj mene, majko, za nedraga!
volim s dragim po gori hoditi,
glog zobati, s lista vodu piti,
studen kamen pod glavu metati,
neg’s nedragim po dvoru šetati,
šećer jesti, u svili spavati.
