U Hrvatskoj je stvorena neka vrsta karikature kapitalizma. Tržišna načela, koja u pravilu dovode do uspjeha, nalaze se u drugom planu. Prevladavaju uski, sebični interesi pojedinca ili grupe a u ostvarivanju ciljeva ne preza se od ničega. Nepoštenje i nemoral su proželi hrvatsko društvo u svim njegovim segmentima.
Hrvatska u petu godinu krize ulazi sa krajnje nepovoljnim pokazateljima. Iz godine u godinu, bruto-društveni proizvod kontinuirano se smanjuje. Pad u 2009. godini iznosio je 6,9 posto, u 2010. 1,4 posto, sljedila je 2011. sa stagnacijom, odnosno nultim postokom rasta da bi da bi 2012. godine ponovno zabilježen pad od 1,8 posto. Strani analitičari predviđaju da će se pad bruto-drušvenog proizvoda nastaviti i ove godine. Posljedice takvih kretanja su zastrašujuće. Nezaposlenih je 367 tisuća, broj umirovljenika prelazi brojku od 1,2 milijuna, znanost i obrazovanje su u rasulu. Sve je više mladih i obrazovanih koji odlaze iz Hrvatske jer oni u domovini nikome nisu potrebni.
Duhovno i moralno propadanje
Zbog čega je to tako? Zbog čega je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja u ovim kriznim godinama ni na trenutka nije zabilježila nikakav pomak? Zaista je to nevjerojatan razvoj događaja s obzirom na povoljni geoprometni položaj Hrvatske, industrijsku tradiciju, more i obradivu zemlju koja može hraniti nekoliko puta više stanovnika nego što ih ima Hrvtska.
Ako materijalni uvjeti nisu razlog hrvatskog puta u propast, tada se odgovor mora potražiti u ljudima. Što s njima nije u redu? Nije li sve počelo s onom famoznom parolom o duhovnoj i moralnoj obnovi prijeko potrebnoj nakon ulaska u tranzicijsko razdoblje. Kao što to često biva, velike ideje se se u praksi realiziraju kao svoja suprotnost. Zasita, malo kada je u hrvatskoj povijesti došlo do takvog moralnog i duhovnog raspada kakav je zabilježen u ovom našem putu u kapitalizam. Nepoštenje i nemoral su proželi hrvatsko društvo u svim njegovim segmentima. Počevši od gospodarstva i politike, pa do obrazovanja, sudstva i zdravstva. U takvim uvjetima ne može se govoriti o zdravom tržišnom natjecanju u kojem uspijevaju oni koji su sposobni i učinkoviti, već samo oni koji su umreženi u mrežu korupcije i lopovluka.
Prošla vlast je ceh platila gubitkom izbora i sudskim procesima protiv istaknuth kriminalaca iz svojih redova. Međutim, prilikom izbora kadrova nove vlasti svako malo je izbijalo na površinu to da se protiv kadidata za važne funkcije vode sudski postupci ili su pod istragom. Žalosno je slušati opravdanje jednog od članova sadašnje vlade zbog čega nije platio svoje porezne obaveze i kako to da je čovjek koji mu je odobrio kredit postavljen na važnu funkciju u državnom poduzeću pod njegovom nadležnošću. Još žalosnije je to da on i dalje obavlja tu svoju funkciju.
Dalje. Kako objasniti nedavnu odluku da se nekim rukovoditeljima ili državnim dužnosnicima poveća plaća, kada se primanja običnih ljudi režu nemilice na sve strane – uključujući i one koji rade u instutucijama na čijem čelu se nalaze ti ljudi kojima je plaća povećana. Da li je riječ o tome da oni koji su donijeli tu odluku jednostavno ne shvaćaju gdje žive i rade. Ili se radi o nemoralu i bešćutnosti – važno je da je nama dubro a drugima kako bude. Pri tome se daju obrazloženja koja vrijeđaju zdravu pamet onih koji svojim radom uzdržavaju tu istu vlast.
Crne rupe javnih poduzeća
Mnoga hrvatska javna poduzeća predstavljaju nerješivi problem. Više od dvadeset godina se govori o potrebi njihovog restruktuiranja, učinkovitog poslovanja i tako redom. Situacja je iz godine u godinu sve gora. Gubici u poslovanju se pokrivaju dotacijama iz državnog proračuna ili brutalnim povećanjem cijena, kao što je slučaj s povećanjem cijena struje, plina i grijanja. Bit će da je i na ovom podurčju također problem u ljudima. Javna poduzeća su godinama služila za uhljebljavanje politički podobnih, prjatelja, rođaka i sve one bulumente koja se vuče na repovima vlasti. Zbog toga se višak zaposlenih u javnim poduzećima mjeri na tisuće.
To je samo dio problema. Na čelo javnih poduzeća se u pravilu postavljaju podobni, a ne sposobni. Oni odrađuju poslove u interesu onih koji su ih postavili a ne u interesu tvrtke na čijem su čelu.
Sve u svemu, može se govoriti o tome da je u Hrvatskoj stvorena neka vrsta karikature kapitalizma. Tržišna načela, koja u pravilu dovode do uspjeha, nalaze se u drugom planu. Prevladavaju uski, sebični interesi pojedinca ili grupe a u ostvarivanju ciljeva ne preza se od ničega. Sve to dovelo je do potupne blokade iz koje se, za sada, ne vidi izlaz.
Očito će biti potrebno temeljito pospremanje i preokretanje sustava vrijednosti. Da li smo mi za to uopće sposobni? Ili smo osuđeni na višegodišnje tavorenje i debelo zaostajanje za svijetom.
