Nakon izbora, građani Hrvatske koji žive od svog rada očekuju stvarne promjene. One se moraju ogledati prije svega u porastu broja zaposlenih, isplati plaće na vrijeme i zaustavljanju nekontroliranog slanja ljudi u mirovinu. S povećanjem narodnog bogatstva očekuju također povećanje plaća i mirovina. Zadaća ni malo lagana. I to u vrijeme kada se mnogo bogatije zemlje susreću sa velikim problemima. Zaista, kako će se provesti te promjene?
Europska iskustva
Hrvatska će 1. srpnja 2013. postati članica Europske unije. No, kretanja na gospodarskom planu pokazuju da već sada imamo mnogo sličnosti s procesima koji se odvijaju u toj asocijaciji. Riječ je, između ostaloga, o velikom rastu deficita državnog proračuna koji prerasta u prvorazredni problem. Što više, velika zaduženost nekih država u ozbiljnu kušnju dovodi ne samo sudbinu eura već i same Europske unije. Kako bi se taj problem prevladao, vlade u ugroženim državama poduzimaju mjere koje se ne dočekuju s naročitim oduševjenjem. Riječ je o famoznim bolnim rezovima s kojima se državna potrošnja želi uskladiti s fiskalnim prihodim.
Aktualna gospodarska kretanja dakle pokazuju da rastrošna država nije hrvatska specifičnost. Mnoge zemlje Europske unije probile su granicu od 3 posto proračunskog deficita i sada muku muče s vraćanjem dugova. Počelo je sa Grčkom u kojoj je raskorak između prihoda i potrošnje najveći. Slijedila je Italija, pa Portugal i Španjolska. U ozbiljnim problemima nalazi se i Velika Britanija u kojoj je proračunski deficit narastao na devet posto. Slučaj te države je zanimljiv stoga što ona nije članica euro zone, tako da se euro ne može okriviti za njene probleme.
Kriza u ugroženim zemljama odvija se na manje ili više sličan način. Kreditni rejtnizi tih zemalja padaju, troškovi zaduživanja postaju sve veći, uz povećanje prinosa na državne obaveze. Razlozi zbog kojih dolazi proračunskog deficita su manje ili više isti i vrlo dobro su nam poznati iz našeg vlastitog primjera. Vladajuće garniture kupuju naklonost birača neracionalno trošeći sredstva na veliki javni sektor. Uz to, uvjeti za odlazak u mirovinu javnom sektoru su također vrlo velikodušni. Što to konkrento znači u praksi, vidimo iz grčkog primjera gdje su javni službenici dobivali trinaestu i četrnaestu plaću a mnogi otišli u mirovinu sa četrdesetak godina života. Naravno, po primjer ne moramo ići u Grčku. U Hrvatskoj je svega dvadesetak posto umirovljenika ostvarilo puni staž, uz mnoštvo onih koji su radno sposobni a ipak su u mirovini.
Može li bez bolnih rezova?
S obzirom na to da se Hrvatska suoačava sa istim problemima kao mnoge države Europske unije, postavlja se pitanje da li ćemo pribjeći sličnim rješenjima. Ugrožene države pribjegavaju manje ili više istim mjerama. One se ogledaju u naporima da se smanji broj zaposlenika u javnom sektoru, zamrznu plaće te postrože uvjeti za odlazak u mirovinu. Nastoji se također liberalizirati radno zakonodavstvo, prije svega izmijenom kolektivnih ugovora koji zaposlenicima u javnom sektoru osiguravaju veliku socijalnu sigurnost. Naravno, zaposlenici na smanjivanje svojih prava regiraju oštrim otporima. O tome govore mnogi prosvjedi i štrajkovi diljem Europe. Ti nemiri nisu jedina posljedica do kojih dovode restriktivne mjere. U Grčkoj došlo je, kao posljedica mjera štednje, do značajnog pada bruto-društvenog proizvoda, a sličan rezultat može se očekivati i u ostalim zemljama obuhvaćenih dužničkom krizom.
Može li Hrvatska izbjeći tu sudbinu? Kukuriku koalicija u svom izbornom programu obećala je da će težiti izlasku iz krize bez poduzimanja bolnih rezova. Ako je takav pristup moguć, bezrezervno ga treba podržati. Restriktivne mjere, kako pokazuje europska praksa, dovode do smanjenja životnog stadarda, koji je i bez toga u Hrvatsoj nizak, i do usporavanja gospodarskih aktivnosti. Te mjere svode se na preraspodjelu već postojećeg bogatstva dok je osnovni problem, pogotovo u Hrvatskoj, niska razina bruto-društvenog propozvoda. Ta niska razina dovela je do toga da je prema najnovijim istraživanjima već sada dvadeset posto stanovnika Hrvatske izloženo riziku od siromaštva. To je u stvari blaga procjena. U tom istraživanju pošlo se od pretpostavke da je riziku od siromaštva izložen samac sa mjesečnim primanjima od 2.100 kuna, odnosno četveročlana obitelj sa mjesečnim primanjima od 5.300 kuna. Postavlja se pitanje kako uopće žive ljudi koji imaju i nešto veća primanja od tih granica?
Kriza se može prevladatii učinkovitijim radom i razvojnim programima. Da bi se našla takva rješenja zaista je potrebno angažiranje svih kreativnih snaga, uz otklanjanje onih problema koji su doveli do sadašnjeg stanja. Riječ je dakako o korupciji, o neučinkovitoj upravi, o pravnoj praksi koja ne potiče već paralizira gospodarski sustav te neracionalnom usmjeravanju sredstava u povlaštene slojeve i različite subvencije koje ne daju rezultat.
U svakom slučaju, Hrvatskoj su zaista potrebne promjene. No, one se ne smiju temeljiti na daljem osiromašivanju velike većine hrvatskih građana koji već sada žive teško.
