Prošlo je tek oko mjesec dana, otkako je konstituirana nova vlast u Republici Hrvatskoj (Hrvatski sabor i Vlada), jedva da su novi ministri, u svojih dvadeset ministarstava, zauzeli svoja radna mjesta, formirali uže stručne timove (zamjenici, pomoćnici, itd.), a javnost očekuje prve krupnije korake, ili kako se nerijetko kaže, “rezove” u bolesno tkivo naše ekonomije i društvene nadgradnje. Zasad se, uglavnom, sve svodi na najave i osluškivanje javnoga mišljenja o novoj stopi PDV-a (25%), novih poreza (na imovinu i dividende), te o viškovima zaposlenih (pretežno u javnom sektoru), kao i o vrućim temama kronične nezaposlenosti i propadanja nekada velikih poduzeća (Željezara Sisak i druga). Tu je, naravno, i veliki vanjski dug (oko 45 mld. eura) i jednako tako bolni čir unutrašnje nelikvidnosti. Nema takve pameti koja bi sve to nagomilane probleme mogla brzo i uspješno riješiti. Bitno je i nužno, za prvo vrijeme, narodu otvoriti perspektivu izlaska iz gospodarske i posvemašnje društvene krize, da vidimo svjetlo na kraju tunela.
Nema više – krizo moja, prijeđi na drugoga!
Nova hrvatska Vlada, prema svome kadrovskom sastavu, najjača je naša izvršna vlast od osamostaljenja Hrvatske. I stručna je, i u “najboljim godinama”, nema korupcijskih repova i grijehova privatizacije i pljačke, dobila je veliku većinu na izborima (80 mandata u Saboru), Europa ju je lijepo prihvatila, prepoznavši u njoj ljude i politiku koja se bori za ostvarivanje europskih vrijednosti u životu svojih građana i države, a protiv svakoga oblika isključivosti, šovinizma i netolerancije.
Međutim, ova Vlada, objektivno govoreći, nalazi se pred rovovskom borbom da svoju zemlju polako izvlači iz duboke krize. Hoće li i koliko u tome uspjeti, ovisi od puno faktora: o kretanjima u Europskoj uniji, o širim međunarodnim odnosima, te o doprinosu svakoga građanina Hrvatske, jer nema više – krizo moja, prijeđi na drugoga!
Radnici, ništa bez vas!
Eh, radnici, radnici! Ništa nije moguće bez vašega rada, pameti, dobrote i pjesme. Oni kojima ste vi teret ili namet, jao si ga i njima i državi! Nije profit početak i kraj svijeta. Ima ljepote izvan njega i povrh njega, za koju i zbog koje valja živjeti. Oni koji svoj život pretvaraju u robote i robotizirani svijet, neka ih bog pomiluje!
Bitno je, u ova teška vremena, kada kapital nema mjere ni granica, držati se skupno (“zajedno smo jači”) i braniti tako svoja radnička prava i ljudsko dostojanstvo. Žalosno je, ali istinito, da je radnik i danas, na početku 21. stoljeća, tamo gdje je, po svome društvenome položaju, bio prije stotinu godina! Ostao je zabilježen kao vrijednost i ljepota samo u radovima velikih slikara, književnika, glazbene i filmske umjetnosti. Većina naroda htjela je kapitalizam, umjesto socijalizma. E, pa evo nam ga!
Sindikatima nikada teže
Agresivni kapital pokazuje svoje nezajažljive zube. Sve manji broj ljudi postaje enormno bogat i, praktički, živi u komunizmu – ima što god zaželi – i vlast, i mast. ostali smrtnici su arbajteri, kojima svakim danom sve više nedostaje zraka i nade. Osim na “drugome svijetu”. Pritisak bogatih na “ostatak naroda” biva sve veći i neizdržljiviji – radi, radi i ne pitaj ni za plaću, ni satnicu. Dobit ćeš što dobiješ i budi sretan što radiš!
Stoga se učlanjivanje radnika u svoje sindikate nameće kao jedino spasonosno rješenje za opstanak, kako u radnome procesu, tako i u zaštiti svojih radnih i drugih prava. Sami i izolirani, radnici neće moći učiniti gotovo ništa protiv grabežljivih kapitalista. Isto tako, razbijeni sindikati, kakvi su u Hrvatskoj već gotovo dva desetljeća, bit će nejak zaštitnik radnika u trokutu država-gospodarstvo-sindikati.
