Jedina tema koju ministar gospodarstva Đuro Popijač dotiće s malo više žara, su izmjene Zakona o radu i to na tezi koju tvrdo zagovara udruga poslodavaca – olakšati otpuštanje radnika ‘da bi se lakše zapošljavalo nove’.
U vremenima najvećih očekivanja, upravo od funkcije ministra gospodarstva, najviše se očekuje. Da je u javnim nastupima sto puta sadržajniji, a u ministarskom djelovanju tisuću puta inventivniji, Popijač bi imao isti rezultat. Zagrađen premijerkinim i Šukerovim autoritetom, kao i činjenicom da sve važne odluke donosi Predsjedništvo HDZ-a gdje se javljaju i neke druge interesne silnice, a kojeg on nije član, aktualni ministar gospodarstva zapravo ima vrlo limitiran manevarski prostor. Tim ograničenjima može se objasniti zašto se na izmjene Zakona o radu, pogotovo u onom dijelu koji bi donio ‘lakše otpuštanje radnika’, gleda kao na neku spasonosnu polugu za izlazak iz krize.
Raskorak u pravima na papiru i u praksi
Diranje u radnička prava u Hrvatskoj je za svaku vlast vrlo opasna rabota. Koalicijska vlast jednom ju je zagazila i jedva zadržala ravnotežu. U Sanaderovo vrijeme također se govorilo da treba mijenjati Zakon o radu, ali on je tu klopku nekako zaobišao, lavirajući između pritiska poslodavaca i otpora sindikata. Zakon je na kraju promijenjen tek u minimalnoj mjeri, koliko je to bilo nužno radi prilagođavanja pravnoj stečevini Europske unije.
Nova premijerka čini suprotno. Upecala se na poslodavačku udicu i to u posve neadekvatnom trenutku. Sve i da nije recesije, u Hrvatskoj je teško dirati u Zakon o radu jer je jednostavno prevelik raskorak između prava radnika ‘na papiru’ i onog što se događa u praksi. Dobiješ otkaz, jest da je vjerojatno nezakonit, ali pravdu dokazuj na sudu! Pa dokle izdržiš.
Što je poslodavce dosada sputavalo?
Što je priječilo poslodavce u sadržaju postojećeg Zakona o radu, da u fazi pada gospodarske aktivnosti otpuste preko 100.000 radnika. Da li je pri tom postojeći Zakon o radu bio bilo kakva kočnica? Očito da nije. Dapače, moglo bi se reći da je upravo mehanizam otpuštanja bio ona ključna poluga kojom su se poslodavci koristili da bi neutralizirali učinke krize.
Sindikalni je interes pooštriti zapošljavanje na određeno vrijeme, koje je od iznimke postalo pravilo, pa se računa da je oko 85 posto novozaposlenih dobilo posao uz limitirano trajanje ugovora. No teško da će poslodavci pristati na restriktivniju uporabu instituta rada na određeno vrijeme, ako sindikati ne pristanu na lakše otpuštanje. Sindikati bi eventualno pristali na lakše otpuštanje ako bi država osigurala veće naknade za vrijeme nezaposlenosti, a to pak država u ovoj situaciji ne može pružiti, bez korjenitih rezova u druge pozicije javne potrošnje.
Svima je jasno, da je olakšavanje otkaza u ovom trenutku politički potpuno deplasirano a ekonomski jako upitno. Zašto bi naime brže otpuštanje (kao da ovo dosad nije bilo dovoljno brzo), sa stanovišta nacionalne ekonomije bilo važnije od poticanja novih ulaganja, aktiviranja mrtvog kapitala u državnom vlasništvu, porezne reforme ili povećanja prohodnosti za nove poduzetničke inicijative? Zakon o radu, zbog lakšeg otpuštanja, reče Popijač i dalje je međutim na stolu. Moguće iz taktičkih razloga, da bi se privoljelo sindikate na odustajanje od regresa i božićnica. Ili pojedina radničkih prava ili novi otkazi – pa vi razmislite što vam je važnije. Bojim se da će poslodavci morati biti daleko kreativniji a Vlada daleko sposobnija da bi se sindikati na tu udicu upecali.
