Opći je dojam da pred ove božićne blagdane optimizam ne bi bio opravdan, jer crne prognoze najavljuju daljnju agoniju gospodarstva. Prema službenim statističkim pokazateljima u Hrvatskoj je siromašno više od 850 000 stanovnika, a oni koji su prije bili na granici, istrošili su rezerve i svakim danom prelaze ispod statistički postavljene granice siromaštva. Treba reći, da porijeklo siromaštva u Hrvatskoj nije isto kao u razvijenim zemljama, jer siromašna skupina stanovnika je dospjela u tu socijalno-stratificiranu skupinu ne svojom krivnjom. Razlozi našeg siromaštva nisu socijalne prirode (odbijanja posla, odbijanja plaćanja doprinosa i dr). U toj skupini su na žalost, stanovnici koji su cijeli život poštivali sve propise, koji su se godinama povlačili po uredima za zapošljavanje bezuspješno tražeći bilo kakav posao, koji su radili kod raznih tajkuna koji su u postupku privatizacije ugasili desetine tisuća radnih mjesta kako bi se domogli vrijednih nekretnina, a onda ih prodali, izgradili vile ili novac uložili u druge sumnjive poslove na Kajmanskim otocima, gdje se zauvijek gubi svaki trag nekadašnjih tvornica i tisuća radnih mjesta.
Tko nam je ukrao Božić
Porijeklo siromaštva je dakle u ponašanju članova naše zajednice, koji su u određenom povijesnom razdoblju bili iznad važećih zakona i propisa, koji su uživali političku zaštitu, ili su je stjecali pogodovanjem političarima. Ova vrsta ponašanja na žalost, nikada nije označena kao kriminalna, protiv takvih se nikada neće podignuti optužni prijedlog, oni polako ali sigurno, zauzimaju pozicije gornjih slojeva društva i to ne po rođenju, nego po čuvenju. Oni su radnicima i njihovoj djeci uzeli Božić i snove onog trenutka kada su ugasili njihova radna mjesta, a sada govore o krizi koja će, eto, djelovati i na njih, pa kao bogati i ugledni građani sudjeluju na mnogim humanitarnim priredbama da pokažu da imaju humanost u srcu, kao i u poslovanju. Oni nikada neće biti tamo gdje bi trebali, jer je vrijeme izbrisalo nedjela, a ostavilo bolne rane u društvu koje nikada neće zacijeliti.
Umjesto u mirovinu u siromaštvo
Među siromašnima su nadalje i tisuće umirovljenika koji su vrijedno radili i uplaćivali sve potrebne doprinose, očekujući da će u starosti živjeti dostojno čovjeka, socijalno i materijalno zbrinuti. Ali, mirovinski fondovi su nestali. Doprinos za mirovinsko osiguranje koji plaćaju radnici poprimio je karakteristike poreza i gubi se u proračunskoj masi, kako bi se rasporedio na sve potrebite koji na njega polažu pravo, bez uvažavanja kriterija stvarnog doprinosa i raspodjele na temelju prava. Tako na vrata pučkih kuhinja svakim danom kuca sve više umirovljenika. Žalosno je vidjeti ta lica na kojima se ocrtava izgubljeni ponos i beznađe dok sa aluminijskim kanticama čekaju u dugim redovima, jer osim njih, u obitelji ima još gladnih kojima će obrok iz pučke kuhinje biti jedina blagdanska utjeha. Neočekivano, ali, u mnogim obiteljima su upravo stariji članovi obitelji jedini hranitelji svojoj djeci i unucima, jer za mlade i obrazovane nema posla. Hranom iz pučkih kuhinja se preživljava, a skromnom mirovinom se plaćaju režije, pa se tako živi i čeka najavljivano bolje sutra. Iz brojnih analiza o umirovljenicima (koje su samo površne, jer se ne bave uzrocima) proizlazi da je broj umirovljenika u Hrvatskoj iznad svih granica ekonomske izdržljivosti i mogućnosti (na 1,3 zaposlenih dolazi jedan umirovljenik), pa se, posljedično tome predlaže da bi zaposleni trebali plaćati još više, kako bi se održala postojeća razina prava umirovljenika.
“Mladi” umirovljenici
Analitičari (koji su često i savjetnici i uvaženi stručnjaci) pri tome ne uzimaju u obzir činjenicu da jedino u Hrvatskoj, od svih europskih zemalja, zaposleni plaćaju veći doprinos od poslodavaca. Iako je takva odluka donijeta davno, u svrhu rasterećenja poslodavaca i većeg zapošljavanja, koristi od takvog pristupa ne postoje. Isto tako, kod analize umirovljenika se ne polazi od činjenice da je bijeg u mirovinu bio jedini izlaz za tisuće radnika koji su od devedesetih godina ostajali bez posla, koji su mirovinu vidjeli kao jedini izlaz iz bijede nakon što su tajkuni uništili njihove tvrtke, rasprodali imovinu i novce iznijeli izvan zemlje. Tada je odlazak u mirovinu bio socijalno prihvatljiv za sve strukture. To se, na žalost događalo naočigled USKOK-a, Državnog odvjetništva, parlamentarne i sudske vlasti, ali, tome nitko nije pridavao važnost kada se to događalo, a sada je, kažu, nastupila zastara. Onima koji iz svoje, sada, socijalno neprihvatljivo niske mirovine, uzdržavaju svoju djecu bez posla i trude se platiti račune, pa po hranu stidljivo odlaze u pučku kuhinju, teško je sada shvatiti društvenu krivnju koja im se nameće kao “mladim” umirovljenicima sa malo radnog staža. Pa nisu oni ti koji su odlučili da mladi koriste pravo na mirovinu, jer su još mogli i željeli raditi. Oni to žele i sada, ali gdje? U mirovinu ih je natjerala nužda i društvena neosjetljivost za pravednost i pravdu, te problem uništavanja radnih mjesta i prešutan prelazak svih koji su to mogli spriječiti, preko toga.
Tko potiče rast broja umirovljenika
Danas, kad je vrijeme stvorilo novu klasnu i socijalnu podjelu, umirovljenici su uistinu građani drugog reda, na koje više nitko ne računa, a način rješavanja njihovih problema prepušta se, kao i obično, vremenu, kojega oni imaju najmanje na raspolaganju. Tko danas potiče rast broja umirovljenika? Pa upravo javna poduzeća u vlasništvu države donose i dalje Programe zbrinjavanja viška radnika koji uz ne malu otpremninu (iz proračuna) odlaze u prijevremenu mirovinu. Stoga je sve to što se govori o umirovljenicima izraz licemjerstva.
Nitko ne odgovara za masovne otkaze
No, još gora situacija od umirovljenika, najavljuje se radnicima koji još rade, ali, ne znaju dali će raditi sutra. Otkazi svakodnevno zatrpavaju poštanske sandučiće umjesto božićnih čestitki. Poslodavci, neki ohrabreni činjenicom da se zbog masovnih otkaza još nikom ništa nije dogodilo, a drugi vide priliku da se u postupku “restrukturiranja” izazvanog “recesijom” riješe stalnih i starijih radnika i zamjene ih mlađima, koji prihvaćaju svaki posao i ne traže stalne ugovore, jer moraju prihvatiti sve da bi preživjeli. Bez obzira na način i razloge, surova je stvarnost da je samo u ovoj godini preko 70 000 radnika ostalo bez posla. Predviđa se da to nije kraj, jer će, prema svim pokazateljima, tek 2010. g. pokazati svu svoju okrutnost prema radnicima.
Otkaz kao motivacija?!
Otkazi za Božić neće obilježiti kraj jednog teškog razdoblja, nego najaviti još teže. Kako onda u takvom ozračju ima smisla govoriti o tome kolika je motivacija za rad radnika u Hrvatskoj, ili, kolika je njihova produktivnost? Kako čovjek kojemu je omča otkaza ili bijede iznad glave može uopće biti motiviran za nešto? Njemu je tek nagon za golim preživljavanje jedina motivacija.
Na žalost, nepovoljno socijalno okruženje za razvoj motivacije radnika nije još uvijek neutralizirano. Pogodovanje kapitalu na štetu rada ljudi doživljavaju kao nepravdu na koju reagiraju na specifičan način. Tek kada se stvore uvjeti da rad radnika bude priznat, da se ničim ne ugrožava dostojanstvo rada i radnika, da se nova vrijednost dijeli s njim, tada će se stvoriti novo, svima poželjno ozračje motivacije i prosperiteta. Očito, kroz povijest rada radnika nije shvaćeno da radnik uvijek daje proporcionalno iskazanom poštovanju poslodavca. A upravo toga je danas premalo.
