Hrvati se već više od dvadesetak godina izjašnjavaju i zalažu za liberalni kapitalizam. Sada, kada su se, uza sve žrtve, za njega izborili i kada se on stabilizirao i pretvorio u javu, Hrvati imaju razne primjedbe i sve češće gunđaju na taj kapitalizam. Očekivanje “male Švicarske”, koja je tu, pokraj nas, samo je treba ubrati, ustupa mjesto razočaranju.
Oni, pak, koji brane kapitalizam, uporno tvrde kako ovo danas kod nas i nije kapitalizam, nego “prijelazna etapa” do ostvarenja tog ideala. Za takve, izgleda, mora biti još više nezaposlenih, samoubojstava i ubojstava, pljački, sigurnih kuća za zlostavljane u obitelji, narkomana i svega drugoga što se naziva društvenim zlom. Stvari se moraju pročistiti i moramo se “suočiti sa stvarnošću», što bi rekli naši eksperti. Na socijalnu bijedu i gledanje šunda na televizijama, u tumačenjima ove nezapamćene zločinačke pomame i ne pomišlja se.
Najgori i najogorčeniji su oni koji su bukvalno do prije dvije godine bili najveći propovjednici liberalnog kapitalizma, u kojem bi oni imali ulogu komesara ili povjerenika Europske unije. Nisu oni ljuti na kapitalizam, nego na «prljavi narod», koji je kriv za to što još nije sve privatizirao i uništio svaki oblik javne svojine. Nebriga za državnu imovinu ima cilj da se javnosti pokaže i dokaže kako država ne zna raspolagati svojom imovinom i kako je nužno da ona prijeđe u ruke privatnog kapitala, i to po mogućnosti, stranoga. To je pravi plan i suština priča o «brizi» za hrvatske šume, vode i sve druge prirodne resurse. U tu svrhu stavljaju se na vrh javnih poduzeća nesposobni kadrovi, kako bi se nakon njihova katastrofalnog radnog učinka, pronašao «spas» u stavljanju te imovine u ruke stranoga kapitala ili stranih država. Ti nesposobni idu dalje u kadrovskoj vrteški, prelaze u nove tvrtke, i to kao prekaljeni stručnjaci s ozbiljnim referencama ili se, pak, vraćaju u one koje su već prije nekoliko godina poharali i ostavili u gubicima, a radnike izbacili na ulicu.
Strane banke preuzet će ono što je još preostalo, a bilo “naše”
U međuvremenu se “naknadno dozvalo pameti” da je za sav taj novac koji je tranzicijski prebačen u ruke privatnika, oštećen državni proračun, koji je ionako sve prazniji, jer je u Hrvatskoj planski uništavana svaka proizvodnja i namjerno provođena deindustrijalizacija. Državni se proračun mora krpati, a to znači da se javna imovina mora prodavati radi popunjavanja proračunskih rupa, i da bi se dokazale vrijednosti privatnoga poduzetništva i superiornost tržišnog modela privređivanja, a tako i kapitalizma.
Svakodnevno čitamo kako mladi Hrvati i Hrvatice rade na rukovodećim mjestima u najprestižnijim svjetskim kompanijama ili kako pobjeđuju na europskim i svjetskim prvenstvima u znanju, ali kada je u pitanju neki odgovoran posao u Hrvatskoj, za njih, uglavnom, nema mjesta, nego moramo uvoziti strance, kako bismo, valjda, dokazali da nismo ksenofobični. Što je veći rast nezaposlenosti u Hrvatskoj, to je veća potreba za uvozom stranih
državljana za rukovodeće poslove. I sve veći upliv stranog kapitala.
I onda kada dođe strani vlasnik, on odmah otpušta još neku tisuću radnika i povećava cijenu usluga ili proizvoda koje prodaje. I dokazuje koliko je učinkovit. Nitko ga ne pita za, eventualnu, utaju poreza, za smanjeni asortiman artikala, za činjenicu da je sve manje domaćih proizvoda na policama trgovinskih lanaca, za monopolski položaj.
Hrvati, i pored svega, i dalje vole liberalni kapitalizam. Pomalo im smeta sve veća nezaposlenost i sve niži standard života, beskrajno radno vrijeme onih koji imaju rijetku sreću da rade, kao i niske plaće.
Zato se u Hrvatskoj ubrzano odvija proces “popravljanja kapitalizma”, i to tako da će domaćih kapitalista biti sve manje. Strane banke preuzet će ono što je još preostalo od imovine koja je nekada bila «naša», a kojoj smo se tako okrutno narugali devedesetih godina. Kao da je tuđa.
Prijeti nam dan kada ćemo postati ovce koje satelitski čuvaju na tuđoj livadi. Ni stopa te livade više neće biti naša. Bit će to kraj priče da smo svoji na svome.
