Donedavno su mnogi poslodavci nezadovoljnom radniku/ici govorili: Tu ti je knjižica, samo idi, petero ih čeka tvoje mjesto! Neki to i danas tvrdoglavo ponavljaju. Ipak sve više ih je svjesno i priznaje da muči muku naći kvalificiranog i pouzdanog radnika. Sama svijest o problemu već je korak naprijed, ali potom je najvažniji korak napustiti stari obrazac razmišljanja – od radnika uzeti što više, a dati mu što manje. Kako doći do kvalificiranog radnika, što učiniti da on bude zadovoljan i motiviran, te kako ga zadržati? To su prava pitanja. Većina odgovora nije toliko kompleksna, niti će sve mjere dovesti poslodavca do bankrota.
Posao
Temeljni elementi radnog odnosa su posao i plaća.
Ima zanimanja za koja se ljudi odlučuju jer ih vole i bave se njima cijeli život, čak i ako im primanja nisu visoka. Puno znači kad radnik voli svoj posao. Radniku je važno da može raditi posao za koji se školovao, da ga se ne odvraća od očekivanog razvoja karijere, a posebno da je sustav napredovanja transparentan te temeljen na znanju i zalaganju, a ne na poznanstvima i ulizivanju. Važno je i da poslodavac, nadređeni i kolege, nastupaju na temelju argumenata, znanja i ideja, a ne da nedostatak toga kompenziraju naglašavanjem pozicije moći, provjera i pritisaka, prijetnji i kazni te osobnim favoriziranjem, demonstracijom svoje snage umjesto kompetencija. Većini radnika to će ugušiti kreativnost, smanjiti potencijal i doprinos te im zgaditi radni odnos. Poslodavac će tako najlakše izgubiti dobre radnike. Poslušnost nije jedina ni temeljna kvaliteta dobrog radnika. Prije toga su znanje, kvalitetan rad i inicijativa, koje treba znati objektivno pohvaliti i nagraditi.
Plaća i materijalna prava
Plaća je osnovna naknada koju radnik prima za svoj posao. Svakom je u interesu imati što veću plaću, no to nije jedino. Ljudi se uspoređuju. Stoga je važno da poslodavac ima pravedan i transparentan sustav plaća. Ako su osnovne plaće za isti posao različite ili su rasporedi na radnim mjestima nepravedni i protivni onome što se radi, pa se još o tome šuti i pokušava prikriti velom poslovne tajne, naravno da su radnici nezadovoljni, čak i ako plaće nisu niske. Ljudi ne vole nepravdu, a ako ona postoji u sustavu plaća, to je izvor trajne frustracije u radnoj okolini.
Naravno, i ostala materijalna prava važan su faktor (ne)zadovoljstva radnika.
Sigurnost
Živimo od rada, a ako ne možemo živjeti od našeg rada ili smo sve manje sigurni u to, mijenjat ćemo posao. Želimo posao koji će dugoročno osiguravati sredstva i što kvalitetniju egzistenciju nama i našoj obitelji. Tu nije važna visina jedne plaće, već sigurnost određene razine prihoda kroz dulje razdoblje. Stoga, za onog tko radi na određeno vrijeme i stalno iz početka čeka kratkoročnu potvrdu svojeg radnog odnosa, jedino je sigurno da nije siguran, pa negdje drugdje traži bolje sutra. Druge poslove traži i onaj kome poslodavac kasni s isplatom plaće, ili je u teškoj poslovnoj situaciji. Kao što poslodavac to želi od radnika, tako i radnik želi pouzdanog poslodavca.
Fleksibilnost i “fleksisigurnost”
Sam pojam “fleksisigurnost” je kontradiktoran, pa priča o tome kako treba liberalizirati tržište rada te lakše otpuštati da bi se lakše nalazio posao, nema uvjerljivost ni u startu.
Od radnika se zahtijeva sve veća fleksibilnost na radnom mjestu, u promjenama zadataka, ali i u radnom vremenu. No, veća fleksibilnost prema radniku u pravilu se ne pokazuje. Radnik bi trebao pokrivati sve smjene, sve dane u tjednu, danju i noću, odmah se odazvati na posao ili prihvatiti otkazivanje smjene. Treba biti fleksibilan kao vrba. Ali kad radniku trebaju slobodni dani, fleksibilnost radnog vremena i tjedna, tad su mnogi poslodavci fleksibilni kao stijene. Sve dok samo jedna strana ostvaruje svoje, takva fleksibilnost i fleksisigurnost samo tjeraju radnike.
Uvjeti rada i zaštita
Nije svejedno radi li se neki posao u ugodnom ambijentu, bez napora i prisilnih položaja, ili u vrućini, hladnoći, na suncu, po kiši i snijegu, u buci i prašini, prikovan uz stol ili stroj, uz dizanje tereta, na visini ili pod zemljom. Na neke od ovih faktora poslodavci ne mogu utjecati, ali mogu na dio njih. Također mogu, i dužni su, osigurati zaštitnu opremu i sredstva za rad. Posebice nije svejedno ispunjava li se samo forma ili se daje ono najbolje.
Poboljšanje uvjeta rada ne bi trebalo biti predmet štednje jer utječe na produktivnost, na stopu bolovanja, profesionalne bolesti, prerano ograničenje radne sposobnosti te, naravno, na zadovoljstvo radnika poslom.
Ljudski odnosi i stres
Na poslu provodimo najviše aktivnog vremena, više nego s obitelji. Kvaliteta ljudskih odnosa izuzetno je važan faktor (ne)zadovoljstva. Čak i kad netko zarađuje dobru plaću, nije svejedno ide li na posao s osmjehom na licu ili s grčem u želucu. Stoga je izuzetno važno da poslodavci grade i njeguju harmonične međuljudske odnose te da radni odnos u što manjoj mjeri bude izvor uznemiravanja, mobinga i stresa. Ne govorimo samo o stresorima iz odnosa s nadređenima ili kolegama, već i negativnim učincima koje može imati sam posao; njegov tempo, zahtjevnost ili pak monotonost, osjećaj nedostatka podrške te nesigurnosti zbog prevelikih izazova i očekivanja.
Dovoljan je samo jedan okidač da radnik postane nezadovoljan. Što je ovih okidača više, ili su jačeg intenziteta, veći su izgledi da će radnik tražiti izlaz. Sve je to višestrani proces. Na svima je, ali ipak ponajviše na poslodavcima, da to shvate, a potom učine sve da radnici budu zadovoljni. Tako povećavaju šanse da imaju dobre i pouzdane radnike.
