Podaci o daljem padu bruto društvenog proizvoda od 0,8 posto koji je zabilježen i u drugom ovogodišnjem kvartalu praćeni su pesimističnim prognozama ekonomskih analitičara. Ne vide ni jedan pomak koji opravdava bilo kakav optimizam. Zaduživanje se nastavlja, nema otvaranja novih radnih mjesta, nema novih investicija. Što više, analitičari smatraju da će zbog toga što se prijeko potrebne reforme uopće ne provode, kriza potrajati narednih desetak godina. Neki porezni stručnjaci čak smatraju da je krah državnih financija neizbježan i to u doglednoj budućnosti. Do njega će doći kada presuše strane kreditne linije.
Dobro i loše gospodarstvo
Nije u svijetu sve tako crno. U prvom ovogodišnjem polugodištu kineski bruto društveni proizvod, za razliku od hrvatskog, porastao je za 7,5 posto. Potrošnja je veća za 12,4 posto, a industrijska proizvodnja porasla je za 9,5 posto. Može se govoriti o razlikama koje postoje između Hrvatske i Kine, pa i o tome da je naš standard još uvijek mnogo veći od kineskog. No postoji ključni element koji objašnjava zbog čega je kinesko gospodarstvo propulzivno i uspješno dok hrvatsko nije. Riječ je o investicijama. U Kini su one u prvom polugodištu porasle za 17,3 posto dok su u Hrvatskoj one u zadnjih pet godina smanjene za 38,3 posto.
Bez investicija, bez otvaranja novih radnih mjesta i stvaranja nove vrijednosti, izlazak iz krize nije moguć. U nemogućnosti da se ostvari pomak na tom bitnom području, izmišljaju se kojekakve mjere koje idu za tim da se postojeći, sve manji kolač, drugačije rasporedi. Porezno rasterećenje plaća, koje treba povećati potrošnju i dati zamah gospodarstvu je prelijevanje iz šupljeg u prazno. Ako se ta mjera provede, plaće će se neznatno povećati na račun proračuna lokalnih zajednica koje će imati manje za vlastitu potrošnju. Vrtnja je to u krugu, a njena osnovna zadaća je stvaranje privida da se nešto poduzima. Još je smješnija pomisao da će se nešto postići prodajom hrvatskog državljanstva. Pa mladi, sposobni i energični ljudi bježe iz Hrvatske glavom bez obzira jer im ona ne može osigurati kruh, a da se o krovu nad glavom i ne govori.
Radnici prezaštićeni?
U tom lutanju jedna od omiljenih tvrdnji je da su za propast hrvatskog gospodarstva krivi prezaštićeni hrvatski radnici. Zagovornici te teze morali bi objasniti kako je moguće da je uz svu tu prezaštićenost broj nezaposlenih jedan od najvećih u Europskoj uniji. Tko je štitio tri stotine tisuća nezaposlenih i dobar dio od milijun i dvije stotine tisuća umirovljenika koji su milom ili silom otišli u prijevremenu mirovinu kako ne bi završili bez ikakvih prihoda? Stvar je u tome da ti neoliberalni mudraci uopće ne znaju što se događa na terenu. Ugovori o radu sklapaju se na određeno vrijeme. Nije rijetkost da se radi od jutra do mraka. Nedavno sam razgovarao s mladim ekonomistom koji dvije godine nije mogao naći posao. Konačno ga je našao u jednoj revizorskoj kući. Bio je sretan, bez obzira na to što će njegova plaća kao fakultetski obrazovanog čovjeka biti četiri i pol tisuće kuna i što se od njega očekuje da radi do osam sati navečer. A ako radi i nakon toga, ima pravo na pizzu i prijevoz do kuće. Ti velikodušni poslodavci nisu precizirali radi li se o jumbo pizzi ili samo jednom trokutiću. Jedna moja poznanica se žali da njena kćer nema dečka. A nema ga jer u odvjetničkoj tvrtki radi do devet navečer. Stan joj služi za to da u njemu prespava i da se prevuče. To nisu izuzeci, već česta pravila u privatnom sektoru. Naravno, radnici ne moraju pristati na takve uvjete. Mogu odabrati nezaposlenost i bijedu. Ti eksploatirani radnici su navodno prezaštićeni. Kakva bi tek njihova sudbina bila da se neoliberalizam potpuno pusti s uzde.
Nedorastao državni aparat
Nakon primanja u Europsku uniju očekivali smo da će sredstva iz europskih fondova omogućiti onaj prijeko potreban investicijski zamah. Neke zemlje, poput Irske, preporodile su se nakon što su postale dio europske zajednice. Nakon više od godinu dana nakon prijema u Europsku uniju, u Hrvatskoj se nije ništa dogodilo. Novac iz europskih fondova stiže na kapaljku jer državna uprava puna uhljeba po stranačkoj, prijateljskoj i kumskoj liniji nije dorasla zahtjevima koji se pred nju postavljaju. Alternativa sadašnjoj nesposobnoj vlasti je opozicija izgubljena u vremenu i prostoru. Ona svoj program temelji na antikomunizmu koji je davno završio u ropotarnici povijesti. Kada se sve to uzme u obzir, tada prognoze o nastavku krize narednih deset godina nisu tako neuvjerljive.
