Postoje dvije Hrvatske. Jednu čine oni koji na temelju svojih političkih ili nekih drugih veza jeftino kupuju tvornice, uproštavaju ih kako bi na prostoru ispražnjenom od radnika dobro zaradili. U tu grupu spadaju također oni koji svojim radnicima daju bijednu plaću, ili je uopće ne daju, a sebi grade dvorce, po onom stihu iz nekada popularne pjesme „pogledaj svoj dom anđele, tebi su stavili ham a sebi sagradili hram“. Često puta pomišljamo kako živimo u izuzetno okrutnom društvu, u onom u kojem svatko gleda samo svoje interese. No, povremeno se javljaju akcije koje vraćaju vjeru u čovjeka, pokazuju da surovi hrvatski kapitalizam nije do kraja devastirao neke osnovne ljudske vrijednosti.
Da li je to rješenje?
Gotovo preko noći od građana Hrvatske koji jedva spajaju kraj s krajem, prikupljeno je nekoliko milijuna kuna za liječenje male Nore Šitum. Bezbroj je sličnih akcija u kojima ljudi dobrog srca pomažu onima koji žive u bijednim nastambama nedostojnim čovjeka, onima koji nemaju z svakidašnjih kruh ili ne mogu platiti kartu da njihovo dijete može svaki dan putovati u školu. Taj veliki odaziv djeluje gotovo nestvarno kada se zna koliko je u Hrvatskoj ljudi bez posla, koliko u mirovini čiji prosjek jedva prelazi dvije tisuće kuna, koliko je ljudi koji rade a opet nemaju dovoljno za život.
To prikupljanje pomoći govore o dobroti ljudi. Ne samo to. Govori i o tome da je sustav u kojem su potrebne takve akcije truo.
Kakvo je to zdravstvo u kojem se za lječenje teško oboljele djece mora prikupljati pomoć, gotovo pa moliti za milostinju. Zašto država ne može osigurati svoj djeci koliko toliko normalne uvjete za odrastanje. Da, na primjer, ne moraju pisati zadaće pod svjetlošću svijeće jer im je isključena struja zbog neplaćanja računa. Zašto djeca ne mogu nastaviti školovanje u srednjoj školi, da se o fakultetu ne govori, zato jer njihovi roditelji nemaju za autobusnu kartu.
Zaista, tu nešto nije u redu.
Jedna od najvećih zagovornika „dobrotvornog“ sustava je Margaret Tacher. Ona je, između ostaloga, okrutno obračunala sa sindikatima a nakon nje u Veilkoj Britaniji počelo je žestoko socijalno raslojavanje. Čelična lady smatrala je da u Velikoj Britaniji mora biti puno bogatih ljudi. Njima je namijenila ulogu svojevrsog socijalnog korektora. Očekivala je naime da oni budu milosrdni i da dobrotvornim akcijama pomognu onima koji nemaju. Pri tome je zaboravila na jednu sasvim jednostavnu stvar.
Bogati imaju mnogo ne zato jer i svi ostali imaju puno, već obrnuto. Da bi oni bili tako bogati, nekome se moralo uzeti.
U tom kontekstu, ta njihova takozvana dobrota je licemjerna i gadljiva.
Bili bi stoga najbolje da u Hrvatskoj nikome nisu potrebne dobrotvorne akcije. Sustav bi morao biti takav da svakom građanu osigura neki minimum životnog standarda, mogućnosti za liječenje i za školovanje. Očito, stvari se neće uskoro promijeniti. Zbog toga, oni koji nemaju morat će i dalje, na žalost, računati na meko srce hrvatskih građana.
