Francuska je kolijevka sindikalnih doktrina, iz koje se sindikalizam raširio u ostale zemlje. Počeci i pojava europskog sindikalizma vežu se za Francusku i osamnaesto stoljeće. Zapravo francuska je kolijevka sindikalnih doktrina, iz koje se sindikalizam raširio u ostale zemlje.
Korporacija i monopol rada
Osamnaesto stoljeće dolazi kao revolt protiv svih skučenosti materijalnog i duhovnog razvoja. Ekonomisti jasno zahtijevaju zakon slobodnog tržišta laisser-faire. Stoga zatečena korporacija kao oblik djelovanja i rada je bila prva na udaru. Naime, ona je bila privilegirana i imala je monopol rada. Da bi se moglo ući u svijet rada stupiti u koje zanimanje kao naučnik, pomoćnik ili majstor, trebala je privola korporacije, plaćanje 4 takse i sl. Korporacija je imala obvezne statute, (zakoni profesije), a sindici su se brinuli za njihovo primjenjivanje i poštivanje. S vremenom korporacija poprima aristokratski ustav. Majstori pridržavaju svu gospodarsku moć, koja se očituje u upravnom i sudskom pravcu, dok pomoćnici veoma rijetko sudjeluju pri bilo kojem obliku vlasti. Majstorstvo se kupuje, a velikim dijelom je nasljedno.
Ediktom iz 1776. godine (Turgot-ov edikt) uspostavljena je sloboda rada i ukinuto je majstorstvo u tadašnjem značenju. Ponovno uspostavljene korporacije su kratko trajale, dok konačno nisu ukinite dekretom od 14.-17. lipnja 1791 godine poznatim pod imenom
Šapelijerov zakon
. Pojavom političkog individualizma, koji se od 1789. iskazuje u borbi posredničkih tijela između kralja i podanika, uvedena je sloboda rada u francusko pravo, koja nije drugo, do primjena u gospodarskom i strukovnom pogledu opće slobode, proglašene člankom 4. Deklaracije iz 1789 godine koji izrijekom kaže “ sloboda se sastoji u činjenici , da se može sve činiti što ne šteti drugome“. Ovdje valja naglasiti da Šapelijerovim zakonom nisu ukinute samo korporacije nego je uvedena zabrana bilo kakvog interesnog i profesionalnog udruživanja, čime je radničko interesno udruživanje i djelovanje proglašeno kaznenim djelom.
Druga republika
Za razvoj sindikalizma u Francuskoj u početnoj fazi, važno je razdoblje Druge republike. Naime, u tom razdoblju nisu se primjenjivale represivne mjere protiv radnika i njihovih udruženja, pa je time povećana stvarna sloboda rada. Pod konac ovog razdoblja se javljaju i prva ozbiljna udruženja namještenika. No za intenzivan razvoj sindikalizma u Francuskoj i sindikalizma uopće bitnim se uzima devetnaesto stoljeće, poglavito druga polovina, a za francuski radnički pokret razdoblje druge polovine, odnosno kraj osamnaestog stoljeća i razdoblje druge republike.
Tri faze razvoja
U razvoju francuskog radničkog pokreta između 1870. i 1914. razlikuju se korporativna, politička i sindikalistička faza.
Do 1879. godine
korporativna faza
u kojoj na temelju umjerenosti u postupanju i domoljublja radnička udruženja štite korporativne interese. Međutim na kongresu u Lyonu 1878. pojavljuje se kolektivistička koncepcija zaštite radničkih interesa. Međutim neki sindikati se rađe odcjepljuju nego da prihvate kolektivistički koncept. Iako s nepovjerenjem, imali su potporu vlade koja je svakako htjela sindikate odmaći što dalje od utjecaja socijalističkih kolektivističkih teorija.
Od 1879. godine
politička faza
koja započinje kongresom u Verseilleu. Naime na kongresu u Verseilleu dogodio se triumf političke tendencije sindikalizma i kolektivističke struje u radničkom pokretu. Taj duh zajedništva nije bio dugotrajan, Naime, već nakon kongresa u Le Havreu veze sindikalista i socijalista pucaju tako da dolazi do raskola i unutar radničkog pokreta nastaju frakcije blankista, gedista, brusista, alemanista i anarhista; od kojih su na razvoj sindikalne doktrine najviše utjecaja imali anarhisti. U to vrijeme, točnije 21. 03. 1884. godine donesen je
Zakon o sindikatima
koji ozakonjuje utemeljenje sindikata te stvara pravnu sferu i osnovu na kojima uglavnom počiva i današnja sindikalna organizacija.
Od 1895 godine
sindikalistička faza
. Ova faza se uzima za konačnu etapu sindikalne autonomije i jedinstva. Osnivanjem Opće konfederacije rada (Confédération g du Travail – C. G. T.) na kongresu u Limogesu 1902. godine uobličeno je sindikalno objedinjavanje u okviru sindikalne doktrine političke i ine neovisnosti i potpune autonomije u djelovanju i postupanju sindikata kao interesne radničke organizacije. Prateći sve tri faze u razvoju sindikalizma u Francuskoj uočava se stanovita raspršenost kolektivnih snaga, osebujna francuskom mentalitetu i političkim slobodama u Francuskoj.
Dok su se ostali sindikati držali u okvirima zakonitosti i načelnoj suradnji s vlašću i kapitalom, te su stoga bili manje zamijećeni i bez posebna utjecaja na sindikalnoj sceni CGT je postala onaj čimbenik koji je davao i danas daje glavno obilježje francuskom sindikalnom pokretu. Brojčano najjača i najuglednija sindikalna organizacija francuskih radnika u zadnje vrijeme zadobiva i stanoviti monopolni položaj u francuskom sindikalnom pokretu.
Pravni okvir
Temeljni zakon sindikata je
Zakon od 21.03.1884.g.
kojim je ukinut Šapeljerov zakon. Temeljne karakteristike toga zakona su te da je ostao u individualističkom duhu Francuske Revolucije, da je liberalan i da je ugovorne naravi. Ovaj zakon je nadopunjen zakonom od 12.03.1920. godine, kojim se još više
otvara prostor sindikalnom djelovanju
, ono osigurava i za kojega je izvjestitelj prilikom njegova donošenja rekao „Sindikat će moći činiti sve ono, što može činiti i potpuno pravno sposobna osoba“. Kada usporede odredbe spomenutih zakona sindikalni pravni okvir je slijedeći:
– Za osnivanje sindikata
nije potrebna prethodna dozvola
. Dovoljno je da kod nadležnog tijela vlasti osnivači zahtjevu prilože dva primjerka statuta s popisom članova upravnog tijela i po dobivanju potvrde od nadležnog tijela sindikat se smatra osnovanim i može početi djelovati.
–
Broj članova sindikata nije ograničen, a članom sindikata može postati svaka osoba
koja obavlja industrijsku, trgovačku, zemljoradničku ili slobodnu profesiju, muškarac i žena (udata bez i dozvole muža).
– Članovi pojedinog sindikata treba da su
iste, slične ili koneksne struke
. Ova odredba je osobito važna, jer omogućava udruživanje svih radnika jedne tvornice unutar velike industrije.
– Kod primanja članova sindikati mogu imati i uvjete, ali
član iz sindikata može istupiti kad hoće
i time mu prestaju sve obveze prema sindikatu, osim zaostale članarine i šest mjesečne članarine od dana istupa iz sindikata.
–
Sindikat je osnovna profesionalna udruga-jedinica
. Više sindikata mogu se međusobno udružiti, te u tom slučaju za njih važe ista pravila kao i za osnovne udruge-jedinice.
Prema tekstu zakona sindikati imaju dvije svrhe:
proučavanje i zaštitu ekonomskih interesa članova zaposlenih u industriji, trgovini, zemljoradnji i slobodnim zvanjima
. Sindikat vrši obranu i promican je interesa svojih članova, konzultiranja, daje mišljenja, određuje predstavnike, osniva socijalne ustanove, zgrade s jeftinim stanovima, znanstvene laboratorije, izdaje knjige i časopise, organizira fizičku izobrazbu članova te osniva kooperative. No najvažnije u njegovoj svrsi je
praćenje i promicanje visine nadnica i plaća, duljine radnog vremena, odmora i dopusta te higijenskih prilika u radionicama.
Sindikalne doktrine
S više ili manje važnosti u razvoju francuskog sindikalizma se razlikuju revolucionarni, kršćanski, tehničarski i intelektualni i žuti sindikalizam kao doktrine na kojima počivaju sindikalne organizacije.
Revolucionarni sindikalizam
prije svega treba promatrati s obzirom na cilj, na način i na sredstva. Stoga pojam revolucionarni u sebi sadrži revolucionarni u užem smislu, reformističko revolucionarni, komunistički i anarhistički sindikalizam. Sadašnji revolucionarni sindikalizam uglavnom je sadržan i nacionalno usredotočen u
CGT (Opća konfederacija rada)
i kada bi se strogo pridržavali vanjskih oznaka u tom smislu bismo mogli prikazati program te konfederacije. Francuski revolucionarni sindikalizam je zadržao sva ranija obilježja i očite unutarnje proturječnosti. Stoga je važno spomenuti bitna strujanja unutar jedinstvene organizacije CGT.
a) Revolucionarna struja
u užem smislu riječi je prema svom cilju i taktici revolucionarna. Percipira se kao filozofija akcije, filozofija štrajkova. Ističe borbu za primat ekonomije nad politikom cilj joj je nestanak privatno kapitalističkog poretka, a sredstvo sila.
b) Reformističko-revolucionarna struja
predstavlja desno krilo revolucionarnog sindikalizma u užem smislu riječi. Čisto i jasno razlikovanje ovih dviju metoda gotovo da i nije moguće. Moguće ih je razlikovati jedino po metodi. Reformistička struja teži ka istom cilju, ali me zalaže da se revolucionarni cilj ostvari u etapama i na mirniji način.
c) Komunistička struja
se od svih drugih razlikuje po tomu što je prije svega politička pa tek onda ekonomska doktrina. Ova doktrina je suprotna samoj naravi sindikata jer je bitna odrednica sindikalizma federalizam i protivljenje svakom centralizmu, pa i diktaturi proletarijata.
d) Anarhistička struja
se po sredstvima kojima želi ostvariti cilj slaže s komunističkom, ali se razlikuju po ciljevima. Individualizam karakterističan za francuze objašnjava i tako jaki anarhosindikalistički pokret.
Kršćanski sindikalizam
svodi se na ideju pronaći tijelo koncilijacije i suradnje za ujedinjenje dvaju protivnika: poduzetnika i radnika, a nadahnuće joj je u načelu pravde i kršćanskog bratstva. Prvi kršćanski sindikati osnivaju se oko 1887. godine, tek u ožujku 1919. godine pretežiti dio katoličkog radništva u francuskoj se ujedinio u CFTC (Konfederacija francuskih kršćanskih radnika) koja se ističe svojom izgrađenom doktrinom i autonomnom snagom te je stoga nezaobilazna u društvenom životu Francuske. Ta sindikalna doktrina je strogo apolitična i zalaže se za potpunu sindikalnu autonomiju.
Sindikalizam intelektualnih radnika
– Do jačanja profesionalne solidarnosti među intelektualnim radnicima doveli su zapostavljanje inteligencije s obzirom na materijalni i moralni položaj, slabe plaće te kriza vezana za podmladak, autoritet i prestiž. Budući da zakonom iz 1884. godine takva udruženja nisu bila predviđena, njegovom izmjenom i dopunom 1920. godine i to je konačno sankcionirano. Neposredno nakon toga osnovana je 18.03.1920. godine CTI (Konfederacija intelektualnih radnika) čije je osnivanje ponajprije izazvala kolektivna snaga udruženja direktora listova, kazališta i poduzetnika ostalih različitih grupa. CTI je potpuno nezavisna organizacija koja svoju djelatnost u potpunosti stavlja u službu suradnje koja bi rezultirala realizacijom materijalnih i drugih interesa intelektualaca.
Sindikalizam žutih
kao tip sindikalizma i njegova doktrina spominju se tek kao povijesna činjenica. Nekad, u samim počecima je imao značajniju ulogu, no danas je gotovo beznačajan i služi kao pogrdno ime za predbacivanje pojedinom sindikatu zbog oportunog, štrajkolomskog, mekanog ili sličnog držanja. Označava ga ovisnost o poduzetnicima i političkoj eliti koja ima monopol vlasti i nelojalnost prema ostalim sindikatima.
Geneza francuskog sindikalizma i doktrine na kojima se razvijao su veoma značajne za razumijevanje razvoja europskog sindikalizma i napokon njihova doticaja za razvoj sindikalizma na hrvatskom prostoru.
