Podružnice AKD, Vjesnik, EPH – Vukovar, zaboravljeni grad

Siguran sam da smo nekad davno čuli priču o jednom gradu kojeg su prozvali gradom herojem. Priču o jednoj Trpinjskoj cesti, o jednoj Ovčari. Pitam se gdje je sada taj grad? Gdje je ta cesta? Gdje je ta Ovčara? Mislim da se grad zvao Vukovar. Da, zvao se Vukovar, evo upravo sam pročitao na googleu.

Nije li žalosno da 364 dana u godini nikada ne pomislimo na taj grad, a još više na ljude koji žive u njemu, neki se prisjete još i rijeđe, točnije svake 4 godine, upravo sada šeću po njemu i drže govore sa malo izmjenjenim sadržajem od prije 4 godine, a onda kasnije obečanje ludom radovanje. A i mi ostali se moramo zapitati dajemo li svoj maksimum tom dijelu naše predivne zemlje.

Već tradicionalna druženja, koja su postala dio naših života, koja su nam vratila smješak na lice, koja  nam daju krila za dalje, dovela su nas u Vukovar. Smješak i potpora definitivno je trebala našem zaboravljenom gradu i zato smo se odlučili na ovaj izlet. Drago mi je da nas je sve više iz različitih tvrtki, tako da nam se ovaj puta AKD-u, uz tradicionalnu ekipu iz Vjesnika, pridružio i EPH, puno je u organizaciji izleta pomogla moja draga prijateljica Ana-Marija, ali na žalost nije nam se mogla pridružiti.


Krenuvši iz Zagreba u ranim jutarnjim satima zaputili smo se prema Vinkovcima i predivnom muzeju kojim nas je provela gospođa Amalija Rajs, vidjeli smo puno kulturno povijesnih izložaka naše prelijepe Slavonije, svakome tko nije bio preporučujem da posjeti muzej, sigurno ćete se oduševiti. Puno zahvaljujem ovim putem gospođi Amaliji, a i Nataši Štefanec, koja nam je u zadnji čas uspjela dogovoriti posjet muzeju i bez nje nebi uspjeli to organizirati.

Cijelo vrijeme putovanja ljudi su bili veseli, razdragani i zabavljali su se, sve do dolaska u Vukovar, koji je još uvijek jako tužan grad i nekako smo se svi malo rastužili i zamislili. Razmišljajući zašto su ti ljudi drugačiji od nas ostalih, zašto oni ne zaslužuju priliku za normalni život, zašto ih se svi sjete samo taj jedan dan u godini, od čega ti ljudi žive i kada će se konačno netko trgnuti i reći ajmo probuditi Vukovar, ajmo ga pokrenuti.

Napuštajući Vukovar krenuli smo prema Vukovarskom groblju. Došavši na groblje i slušajući gospodina koji nas je proveo grobljem tuga je bila velika, žaljenje za ljudima koji nisu trebali poginuti, koji su danas zajedno sa nama mogli uživati u ljepotama ovog svijeta. Pripremajući se za izlet pogledao sam par filmića o gospodinu Blagi Zadri, koji također leži na Vukovarskom groblju, tko god je ikada slušao tog velikana jasno mu je da u njegovom srcu nije bilo nikada ni zrno mržnje, nego baš suprotno, njegove riječi bile su pune mira i ljubavi, njegov odlazak bio je neprocjenjivi gubitak i zauvjek će ostati jedan od največih.

Kada smo došli na Ovčaru i ušli u hangar u kojem su bili zatočeni ljudi, civili koji su mučki ubijeni, broj žrtava je između 255 i 264 osobe koji su večinom bili deportirani iz Vukovarske bolnice. Gledajući stvari koje su pripadale žrtvama doslovno se osjetila njihova prisutnost. Kod spomen ploče dočekao nas je gospodin Petar Janjić Tromblon, legendarni Vukovarski branitelj i zatočenik Ovčare. Ispričao nam je bolna sjećanja koja ga vežu uz Domovinski rat, strahote koje su se događale na Ovčari i strahote koje se i danas događaju. Jer za nepovjerovati je da na mjestu gdje je mučenički ubijeno oko 255 ljudi, nisu stradali u automobilskoj nesreći, kako voli reči gospodin Tromblon, nego su hladnokrvno ubijeni, da još uvijek nije dovedena struja, nisu postavljene klupe i još neke stvari koje nije problem učiniti, da se barem malo oda počast žrtvama največeg pojedinačnog pokolja u Domovinskom ratu. Krenuvši sa Ovčare prema Iloku autobusom se čula tišina, a svi su bili pod dojmom Ovčare, jednostavno pitanje kružilo je glavama. Zašto?