Poduzetničke zvijezde u zatvoru
Događaji koji zaokupljaju javnost u posljednjih 9 mjeseci i koji neke zabavljaju a neke plaše, povezani su, na ovaj ili onaj način sa pritvaranjem do jučer uglednih menadžera i direktora, moćnika koji su vladali sudbinama tisućama radnika ali ih je u svemu tome ipak najviše zanimala njihova budućnost i njihova sudbina. Povodi za pritvaranja su uglavnom milijunske financijske malverzacije tuđim, odnosno, našim novcem, radi stjecanja osobnog bogatstva, statusa, moći. Preko noći su se u pritvoru našli, ne bilo koji, nego vodeći ljudi iz gospodarstva, javnih poduzeća, bankarstva. Apsurd takvih pritvaranja je to veći, ako se pogleda nekoliko godina unatrag, pa se vidi, da se mahom radi o ljudima koji su dobivali nagrade za svoje “uspješno” poslovanje te su postali vlasnici “zlatne kune” ili nekog drugog značajnog priznanja ili pohvale.
Kako sve to djeluje na nas, obične ljude, koji nismo bili u prilici svjedočiti tim ogromnim uspjesima? Može se reći, obrnuto od očekivanog. Javna promocija pritvaranja i “puštanja” tih vijesti u javne medije ima jednu, jedinu svrhu, da narod shvati kako se je eto, Hrvatska vrlo ozbiljno uhvatila u koštac sa korupcijom u kojoj nema nedodirljivih. Činjenice koje se mahom danima serviraju u svim medijima to i potvrđuju, ali zbog toga u narodu, mimo očekivanog, ne vlada euforija.
I privatizacija je bila po “političkoj volji”
Dapače, oni stariji, u svijest prizivaju ne tako davna vremena iz ranih devedesetih, kada je val privatizacije pokrenuo promjene u gospodarstvu. Prema tadašnjoj političkoj volji vladajućih, odlučeno je, da se privatizacija do tada “društvenih” tvrtki provede po hitnoj proceduri, bez cjelovitog zakonodavstva ( Zakon o trgovačkim društvima je donesen naknadno ) kojim se uređuje poslovanje trgovačkih društava, bez jasne vizije i razvojne strategije gospodarstva, unatoč peticiji koju su podržali svi sindikati i unatoč protivljenju tisuća radnika koji su tada ostala bez posla.
Politička volja da se privatizacija dogodi je bila jača od svih, argumentiranih razloga da se ista odgodi. Ni činjenica da je tada dio područja bio okupiran, da ga je trebalo osloboditi, da su mnogi branitelji po povratku sa ratišta našli zatvorena vrata svojih tvornica, nije odgodila val privatizacije.
Mnogi, tada spretni i domišljati, shvatili su da je upravo to vrijeme pravo za stjecanje vlasništva nad tvornicama, zgradama, zemljištima, hotelima. Vlasništvo se je moglo steći na jednostavan način, zalaganjem dionica jednog kupljenog poduzeća za kupnju drugog i tako u nedogled, lanac nije imao kraja. Znani akter iz takve privatizacije postao je simbol tog vremena i načina ovladavanja bogatstvom, ali su mnogi drugi, koje ruka pravde nikada nije dotakla, čekali svoj trenutak i danas su postali ugledni gospodarstvenici i vlasnici otoka, aviona, helikoptera i dr.
Politička volja je obilježila to razdoblje, jer je upravo ona bila ključna za sve što se tada događalo. To je bilo vrijeme stvarne tranzicije bogatstva iz društvenog u privatno, a radnika iz radnog odnosa na burzu rada, ili, ako su bili malo sretniji, u invalidsku ili starosnu mirovinu. To vrijeme je proizvelo najveću nezaposlenost, najveće privatne vlasnike i veleposjednike, najveći broj mladih umirovljenika kojima je stjecanje kakve-takve mirovine značilo samo jedno, bijeg od još veće bijede. Sve to događalo se pod okriljem “političke volje” koja je bila sadržana u svakom pasivnom odnosu prema onome što se događalo, prema takvoj privatizaciji, koja nije bila usmjerenu prema gospodarskom i socijalnom blagostanju radnika i ostalih društvenih skupina, nego isključivo prema interesu onih koji su u danom trenutku radili u interesu “političke volje”.
Afere rezultat dugogodišnje korupcije
Kad se dakle, pogleda povijest demokratskog razvoja , vidljivo je da je demokratski sustav u gospodarskom i socijalnom razvoju bio ovisan o političkoj volji određenih društvenih grupa koje su imale moć.
Današnja situacija sa antikorupcijskim aktivnostima, iako ima pozitivan predznak za razvoj demokratskog društva, prolazi isti put. Na pitanja zašto osoba koja ima ovlasti za progon koruptivnih djela nije ranije reagirala, a reagira sada, odgovor je obično, da ranije za djelovanje nije bilo političke volje. Dio ljudi će na takvu informaciju odmah reagirati pozitivno, smatrajući da je došlo do korjenitih promjena u društvu jer sada postoji politička volja i sve je rješivo.
Međutim, to su samo površno točne činjenice. Korupcija nije nastala jučer niti će nestati sutra. Ona je nastajala polako, uz podršku pojedinih, moćnih skupina, te je poprimila obilježja sustava i duboko se ukorijenila u sustav. Na te činjenice su obični ljudi reagirali na način da su se istom prilagođavali ( jer nisu imali moć da ga promjene ), dio je to iskorištavao, misleći da u tome nema ništa loše, a samo dio koji je ostao u manjini je vodio osobnu borbu sa novim “društvenim vrijednostima” koje je donio koruptivni stil života, a one su se temeljile na vezama sa moćnicima, stranačkim vezama, vezama javno-privatno, stvaranju pogodnosti sa svrhom i ciljem u postupcima javne nabave, zapošljavanja i dr. Polako se u ljudima razvila svijest da se “bez dobre veze” ne može dobiti posao, da se ne može zaposliti, da se ne može obaviti skuplji liječnički pregled, dobiti građevinska dozvola, platiti manji porez i dr.
Dakle, paralelno sa formalnim, proklamiranim sustavom demokratskog, gospodarskog i socijalnog razvoja društva razvio se neformalni sustav koji je saživio u svijesti ljudi i koji je podržan od onih koji nisu imali političke volje da ga na vrijeme zaustave ako ne i spriječe. Ukazivanje na postojanje neformalnog sustava moći koje su niz godina javno iznosili radnici uništenih tvrtki, sindikalni čelnici ili razne druge nevladine udruge nije na žalost dalo nikakve rezultate. Dapače, godinama se negiralo postojanje korupcije koja je bila visoko pozicionirana na listama nekih vanjskih promatrača, da bi sada gotovo eksplodirala politička volja da se iznenada otkrivena koruptivna ponašanja sankcioniraju, a razni “lopovi” pravedno osude.
Nova “politička volja” onih koji su godinama na vlasti
Sada, kada je ugrožen javni interes jer su pojedinci imali prevelike apetite, pa su, izgubivši sve kriterije za pravu mjeru, upravo javno počeli previše prisvajati, a toga ima sve manje, sada su isti prokazani voljom političke moći kao zlo koje treba iskorijeniti. Pri tome se ne uzima u obzir da su oni, a i drugi, uzimali stalno, možda manje, što je bilo ocjenjeno kao prihvatljivo, dugi niz godina, a da nisu kažnjeni. Od kuda bi inače, pojedinci za nekoliko godina stekli toliko bogatstvo koje ne mogu steći 10 generacija iz radničke obitelji? Od kuda bi pojedinci imali toliko novaca da kupuju privatne avione i helikoptere, a do jučer nisu imali gotovo ništa?
Kad će napokon doći istinske promjene?
No, povijest se ne vraća unatrag. Društvena distribucija bogatstva je gotovo završena i malo je toga ostalo za raspodjelu. Interesenata je puno, ponekad i previše u odnosu na ono što je ostalo. Radnici su umorni od dugogodišnjih vapaja da nešto nije u redu. Umorni su toliko da ih ne može razbuditi niti vijest o pritvaranju nekog tajkuna. Umorni su toliko da ne osjećaju ni sućut, ni radost, ni pobjedu zbog svega. Oni su izgubili nadu u pravednost onog trenutka kada su izgubili svoju tvrtku, kada su postali roba koja na tržištu ima nisku cijenu, a govori se da je treba još smanjiti. Do kada? Kada će politička volja konačno promijeniti smjer i kada će otvoriti horizonte pravdi i pravednosti, iskreno, korjenito, stvarno, kao dio demokratskog i socijalnog razvoja svakog radnika i svakog čovjeka Taj dan još nije tu, ali, vječna nada nam govori da jednom mora doći. To nam daje snagu za dalje.
