Evo kako se u kratkom vremenu pokaže kako dijeljenje novca “šapom i kapom” od države bez jasnih ciljeva može dovesti do ishoda da mnogi građani, kojima će zbog njihove teške materijalne situacije trebati pomoć, tu pomoć neće dobiti, već će “propasti” kroz sustav bez adekvatne materijalne pomoći. Mjere su se morale razdvojiti na mjere subvencioniranja plaća radnika kod poslodavaca kojima je zabranjen rad i na mjere za skraćenje radnoga vremena kod poslodavaca kod kojih je pala poslovna aktivnost.
Ne mogu svi poslodavci dobivati isti iznos bez jasnih ciljeva koji se žele postići. A pri tome niti ne znamo koliko će tih radnika, čije se plaće danas subvencioniraju, ipak dobiti otkaz kada zdravstvena kriza prođe, ali će njihove naknade za nezaposlene biti znatno niže, jer nema novca za podizanje naknada… Osim toga, nisu niti svi zaposleni u istoj situaciji jer njihova egzistencija ovisi i o broju uzdržavanih članova. Dakle, sada je jasno da ove vladine mjere nisu dobro ciljane, a financijski su izdašne za proračun, bez da osiguraju materijalnu sigurnost mnogim ugroženim građanima.
