Prema podacima Hrvatskog udruženja menadžera, 10.000 stranaca trenutačno upravlja hrvatskim tvrtkama, a samo Nijemaca i Austrijanaca u upravama i nadzornim odborima ima tri tisuće. U takvim se tvrtkama hrvatski jezik sve rjeđe čuje, odnosno službeni je jezik njemački, pa zatim engleski. Što je još (pre)ostalo od slogana »Hrvatsku ni za što«?
»Hrvatska u mom srcu« i »Hrvatska u mom džepu«
Nedavno smo obilježili Dan državnosti. Mediji su se snebivali što gradovi diljem Hrvatske nisu bili okićeni zastavama i što velik broj anketiranih građana ne zna što se slavi 25. lipnja. Nije bilo niti okupljanja građana tim povodom, vatrometa, narodnoga veselja. To je za Andriju Hebranga bio velik problem. Čak ga spopao osjećaj goleme tuge. »Sustavno se radi na uništavanju nacionalnog obilježja, uništili smo najveći dio obilježja Dana državnosti«, izjavio je Hebrang, te žalosno konstatirao kako »samo manjina zna da se slavi Dan Državnosti«. To je točno. Samo manjina građana uživa u hrvatskoj državnosti. Samo manjina u Hrvatskoj dobro živi. Samo manjina ubire plodove onoga što su zasijali prije 10 godina. Radnici, naravno, ne pripadaju toj manjini. Oni su otpuštani s posla, oni i danas gutaju gorke plodove recesije, oni nemaju rezervne domovine, oni ne mogu normalno školovati svoju djecu, jer za to nemaju novca, njihovo zdravlje postaje sve više njihova briga, ovisna opet o novcu, itd.
I kome je, u takvim uvjetima, uopće do slavlja? Tko je danas ponosan zbog ovakve Hrvatske? Hrvatima je dosta zastava. Od njih se ne živi, kao što se ne živi niti od hrvatske državnosti. Ne živi se ni od lažnoga domoljublja, a još manje od nacionalizma.
Narodu je od svega muka
Sve smo dalje od Europske unije, ekonomija je u rukama stranih vlasnika – iako ni oni domaći nisu puno bolji – vlast je ogrezla u aferama i skandalima, kriminal iskače iz svake paštete, o Domovinskom ratu više se govori u Haagu i na domaćim sudovima, peta smo najzaduženija zemlja na svijetu i – što da slavimo? Jedino propast, i to posvemašnju. Najveće hrvatske tvrtke prodane su strancima ili su »puštene niz vodu«. INA i njene rafinerije u rukama su MOL-a i – eto Mađari ponovo vladaju energetskim resursima Hrvatske. Sada se najavljuje i privatizacija zemljišta (mogućnost prodaje bogatim strancima) i eto nas tamo gdje smo bili još u doba Matije Gupca.
Pokojni Vlado Gotovac uporno je ponavljao: »Hrvatska – da, ali ne bilo kakva «. Govorio je to u jeku najveće privatizacijske pljačke devedesetih godina, u doba gospodarske propasti, u eri gušenja slobode medija, vrijeđanja opozicije, rata s Haagom, najžešće međunarodne izolacije, tijekom koje su mnogi samozvani »domoljubi« napunili svoje džepove. Tada je, također, manjina uživala.
Danas ta ista manjina narodu opet maže oči zastavama i pozivanjem na nacionalni ponos, ponovno ratuje s Haagom, prkosi Europi, vodi Hrvatsku u gospodarsku propast, guši medije, uništava opoziciju i uživa u hrvatskoj samostalnosti, neovisnosti i državnosti. A ostali, ona većina građana koja je pred dužničkim ropstvom i pred vratima burze, ili se nagurava pred sirotinjskim kazanima, njoj je već od svega što se naslušala u proteklih 18 godina – muka. Zar je onda čudno što se proslava Dana državnosti pretvorila u nešto što nitko ne želi – u privatnu proslavu državnoga vrha, bez naroda.
Tko je odgovoran što se »iseljena Hrvatska« brojčano povećava, što je između sedam i osam tisuća visokoobrazovanih Hrvata, odmah nakon završetka studija, napustilo Hrvatsku? Tko je odgovoran što u hrvatskoj diplomaciji ima krađe i lopovluka, a nitko za to ne odgovara?
