Povećanje dobne granice za mirovine? – Država pere ruke i ostavlja probleme narednim generacijama

Ima li novo podizanje granica starosnih mirovina smisla, kada imamo preko 300 tisuća nezaposlenih, pri čemu su posebice mladi teško pogođeni nezaposlenošću. Namjerava li naša “socijalna” država zaista podići realnu granicu umirovljenja, ili samo sebe formalno oteretiti obveza prema građanima. I danas granicu starosne mirovine dočeka tek 15% građana, jer većina starijih radnika jedva da uspije zadržati posao i do prijevremene mirovine. Prijevremeno umirovljenje se penalizira manjim mirovinama, dakle manjim obvezama onog koji ih isplaćuje. Stoga nije cilj države samo podići granicu starosne mirovine, već naravno i prijevremene, a umanjenja mirovine u tom slučaju sigurno će se još povećavati.  Tako država samo diže letvice, kako bi mogla sebe oteretiti od obveza.

No, u našim današnjim okvirima (ne)zaposlenosti time se povećava rizik da će veliki broj građana, koji će pod starije dane i dalje ostajati bez posla, biti u potpunosti nezbrinuti, neće primati naknadu za nezaposlenost niti će još moći u mirovinu. To se mnogima događa već i danas.

U suštini svakom novom reformom država samo gleda na mogućnosti kako dalje oprati ruke i formalno se oteretiti bremena novih umirovljenika, ne radeći ništa na anomalijama postojećeg sustava.

Trebalo bi odmah razmisliti ima li smisla onih 5% uplaćivati u II. stup, za kojeg su gotovo svi uvjereni da će ionako izgubiti na vrijednosti, ako već i nije. Nije li bolje i taj dio, odnosno 1/4 doprinosa vratiti u I. stup, a ono što je već ušteđeno isplatiti osiguranicima, naravno ako ta sredstva uopće i postoje.

Kako je moguće da je netko išao u mirovinu sa 50 godina i ima višu mirovinu od onih koji su otišli u mirovinu sa 63 ili 65 godina. Pa taj je 10 do 15 godina manje radio i uplaćivao doprinose, a 10 do 15 godina duže prima mirovinu, dakle razlika je u ulaganju i korištenju mirovinskih sredstava je doslovce dvostruka, 20 čak do 30 godina,. Nitko ne pita za sadašnje anomalije niti rješava te sadašnje probleme.

Više bi se pažnje trebalo usmjeriti na pravednu i efikasnu primjenu postojećih propisa, uklanjanja nepravilnosti i nejednakosti, te izjednačavanja odnosno ukidanja mnogih povlaštenih kategorija umirovljenika. Što uopće i znači kategorija povlaštene mirovine? Kakav je to pojam i zašto ga uopće koristimo. Znači li to da postoje i kategorije povlaštenih građana.

Problemi su sadašnji, a ne budući, stoga bi trebalo napraviti reda prvenstveno među postojećim mirovinama. No stalno se traže rješenja koja će stupiti na snagu za 20 godina, a njihove najave sada čak imaju i kontraefekte bježanja građana u mirovinu “na vrijeme”.

Ako je to što najavljuje Vlada rješenje problema mirovinskog sustava, tada je očito da to rješenje ustvari ostavljamo narednim generacijama, a mi ćemo sadašnji problem i nered mirovinskog sustava ostaviti onakav kakav jest. Nažalost to je postala svakodnevnica principa života na kredit, koji se proteže od mnogih građana, poslodavaca do Vlade. Do stupanja na snagu najavljene reforme promijeniti će se još barem 10 Vlada, tako da poruka ove reforme ustvari znači: “Ostavimo probleme da ih rješavaju oni iza nas, samo znamo da bismo teret voljeli prebaciti na radnike”.