Realno stanje je kriza. To govore vlasnici tvrtki jer im posao ne ide. To vide i radnici jer nema narudžbi, naplata je sve teža i više se ne pretrgavaju od posla tijekom radnog dana. Polovicu svojih kolega više ne viđaju u firmi. Ili su dobili otkaz ili su pobjegli u mirovinu, ako su mogli. Zbog toga šute, zahvalni što su još na poslu. Njihov pritajeni bijes nije više usmjeren prema bahatom gazdi ili nesposobnim direktorima, nego prema novom klasnom neprijatelju. Prema državnim službenicima i namještenicima kao i zaposlenima u javnom sektoru, koji se unatoč krizi usuđuju tražiti poštivanje odredbi kolektinog ugovora.
Da li država doista sindikate doživljava kao partnere?
Hrvatska izgleda nikad nije bila žešće podijeljena na javno i privatno, na punjače i potrošače državnoga novca, na one koji zarađuju i one koji troše. Vladajuća je politika osigurala javnom sektoru prava kad je od njega trebala podršku. Obećala mu je da će, podrži li uvođenje kriznog poreza, kasnije biti sve u redu, radna mjesta su ionako sigurna, božićnice zajamčene, a plaće će ići gore čim se gospodarstvo malo oporavi.
Sada pak, ta ista vladajuća politika izjavljuje da novca nema, a neće ga ni biti. Logično je da su sindikati ostali zatečeni. Država ih sad odjednom ne doživljava kao partnere, ne želi s njima sjesti za stol i pokušati se dogovoriti, nego nastupa bahato i s pozicije sile. Sada ih, očito je, ne treba, a trebala ih je kad se uvodio krizni porez. Da ih doživljava kao partnere, vlada bi partnerima prvo morala priznati da je u velikoj nevolji. Baš kao i vlasnici i direktori privatnih tvrtki, vlada je trebala sazvati sindikate i poručiti zaposlenicima da je kriza, pa poduzeće zvano država, više ne posluje kao prije i nije uspjelo ispuniti poslovni plan. Proračun se ne puni kao što je planirano i da je stanje u ekonomiji gore nego što priznaje.
Manipulira li se sindikatima?
Umjesto toga vlada izabire drugu taktiku, koja je kratkoročno uspješna, te na svoju stranu dobiva privatni sektor. Sindikati u javnom i državnom sektoru su za radnike u privatnom sektoru, menadžere, poduzetnike, ekonomiste i za sve izvan svog svijeta ispali lakomi, nerealni, i beskrupulozni. U igri, podjeli pa vladaj, dugoročno svi gube. Koliko god iznos božićnice bio, bit će previše u odnosu na stvarnu ekonomsku situaciju. Koliko god radnih mjesta državni sektor sada sačuvao, sačuvat će previše u odnosu stvarno stanje.
Oni koji su radili u državnoj službi, i oni koji su radili za privatnika, priznaju da se za državu radi znatno manje i da bi se sav posao mogao jednako dobro obaviti i s manje zaposlenih. Međutim, koliko god se privatni sektor ljutio na državne sindikate zbog njihova nerazumijevanja stvarnosti, ljutnja je usmjerena na krivu adresu. Prava je adresa isključivo Vlada, koja ne priznaje stvarnost i podjednako manipulira i jednom i drugom suprotstavljenom stranom. Ova politička nomenklatura je u proteklih godina toliko napuhala svoje troškove, da su oni realnom svijetu postali neizdrživi, a kriza je samo zaoštrila problem. Svih ovih godina se održavala na napuhanim troškovima, stvarala sve više ovisnika o državnom novcu te državnim novcem plaćala njihovu lojalnost.
