Jedan od najvažnijih sudskih procesa radnog prava ovog stoljeća (slučaj Holship) iznjedrio je odluku koja je od velike važnosti za sindikate i njihovo djelovanje jer je utvrđena jasna hijerarhija – prava radnika i pravo na štrajk stavljeni su ispred prava na “ekonomsku slobodu na jedinstvenom tržištu”.
Da bismo približili važnost ove presude, potrebno je razumjeti kontekst.
Holship Norge AS danska je transportna tvrtka koja dio svojih usluga obavlja i u Norveškoj (utovar i istovar brodova). Norveška nije članica Europske unije, ali je članica Europske ekonomske zajednice te poslovni subjekti sa sjedištem u Norveškoj uživaju slobodu poslovnog nastana unutar EU. 2013. godine u norveškoj luci Drammen norveški lučki radnici organizirani u norveški sindikat transportnih radnika započeli su bojkot tvrtke Holship, koji je prijetio prerasti u međunarodni, uz podršku Međunarodnog sindikata transportnih radnika u Londonu. Razlog je bio to što je tvrtka Holship tražila raskidanje kolektivnog ugovora iz 1976. godine kojim su utvrđene plaće, radni uvjeti i minimalno trajanje zaposlenja lučkih radnika, što je bio veliki napredak u industriji u kojoj je većina radnika do tada radila povremeno i bila plaćena po satu. Cilj takvog ugovora bio je i osigurati pokrivenost svake luke u Norveškoj dovoljnim brojem kvalificiranih radnika.
Međutim norveški Vrhovni sud takav bojkot proglasio je nelegalnim jer je, kako tvrde, tvrtki Holship Norge AS narušeno pravo poslovnog nastana, odnosno pravo koje joj jamči poslovanje i mobilnost unutar EU.
Ovom najnovijom presudom Europski sud za ljudska prava potvrdio je kako norveški Vrhovni sud nije prekršio članak 11. Europske konvencije ljudskih prava kojim se jamči pravo na štrajk kad je nezakonitom proglasio industrijsku akciju lučkih radnika.
No, suprotno odluci norveškog Vrhovnog suda, Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi navodi kako sloboda poslovnog nastana koja jamči mobilnost poslovnih subjekata unutar EU nije jednaka pravu na štrajk i zbog toga ne može imati prednost pred njime.
Drugim riječima, sloboda poslovanja nije suprotnost pravu na udruživanje, već samo jedan od elemenata koje treba uzeti u obzir u slučaju štrajka na nacionalnoj razini.
“Ova presuda Europskog suda za ljudska prava korak je pravednijoj ravnoteži dviju strana u radnom odnosu i ide u korist pravu na štrajk i kolektivno pregovaranje kojim se radnici bore za veće plaće i bolje uvjete rada, a ne u korist pojedinačnim poslovnim interesima”, rekla je tajnica Europske konfederacije sindikata Isabelle Schömann. “Ovaj slučaj pokazao je kako izgleda izbor između dvije Europe: one koja gospodarstvo gradi na kvalitetnim i dobro plaćenim poslovima utemeljenim na kolektivnom pregovaranju ili srozavanje plaća i socijalnih prava kao put povećavanju nejednakosti i potkopavanju europskog socijalnog modela.”
