Trka za mjesto predsjednika ili predsjednice Republike polako se zahuktava. S obzirom na polarizaciju našeg političkog života, imamo s jedne strane desnu opciju koja u prvi plan stavlja hrvatsku državu, mitske nacionalne interese i ostale zvučne floskule te navodne silne uspjehe koje je do sada postigla u vođenju države. Ljevica uzvraća pozivom na jednakost svih građana i socijalnu pravdu. Bez obzira na to što je uloga državnog poglavara uglavnom paradne prirode, niti jedan od kandidata se nije potrudio da biračima malo detaljnije objasni kako će postići ciljeve za koje se zalaže u predizbornoj utrci. Nimalo čudno jer je riječ uglavnom o frazama i nitko se ne želi zamarati s time da ih pretvori u život.
Nacionalni interes
Kada desnica teatralno uzvikne da je jedino njoj na srcu nacionalni interes, svi se ukipe u stavu mirno, jer tko će se usuditi dirnuti u takvu svetinju. Međutim, kada se malo zagrebe po površini, postaje jasno da je nacionalni interes maska za podjelu plijena nakon osvajanja vlasti. Jer, desnica, koja praktički vlada Hrvatskom od osamostaljenja, iza sebe je ostavila pustoš. Bruto nacionalni proizvod iznosi svega 67 posto prosjeka Europske unije, što dovodi do masovnog iseljavanja pa se sada broj stanovnika Hrvatske smanjio na ispod četiri milijuna. Neke zemlje na koje smo nekada gledali s visine, poput baltičkih država, odavno su nas prešišale, da ne govorimo o Sloveniji i Češkoj. U tim zemljama udio bruto nacionalnog proizvoda prelazi 80 posto prosjeka Europske unije i one su postigle takav standard da iseljavanja više nema, štoviše broj stanovnika u njima raste. Možda je nacionalni interes uništavanje industrije, što je u Hrvatskoj prilično temeljito izvedeno. To je dovelo do toga da dvostruko manja Slovenija godišnje izvozi proizvoda za 30 milijardi eura, a Hrvatska svega 15 milijardi eura. Mi jednostavno nemamo što izvoziti. Sva ta kretanja praćena su velikim socijalnim raslojavanjem pa imamo s jedne strane uski sloj bogatih, umreženih sa strukturama vlasti, a s druge sirotinju koja jedva veže kraj s krajem. Dakle, kada predsjednički kandidat ili kandidatkinja desnice svečano izjavljuje da će se boriti za nacionalne interese, radnici nemaju razloga za veselje, već za zabrinutost.
Ravnopravnost
Ravnopravnost, socijalna pravda i moderna Hrvatska sjajno zvuče, ali je i dalje potpuno nejasno kako će se ta predizborna obećanja ostvariti. Do sada ni lijeva vlast, ili lijevi centar, kako se te političke grupacije vole zvati, u svom mandatu nije ništa učinila da se socijalne razlike smanje, da se suzbije korupcija koja u privatne džepove trpa veliki dio nacionalnog bogatstva, da svi budu jednaki pred pravdom. I ljevica se voli razbacivati frazama tako da će utrka za šefa države ponovno biti predstava nakon koje se položaj radnika neće nimalo poboljšati.
