Kriza u Hrvatskoj se nastavlja. Istina je da je u drugom tromjesječju došlo do porasta bruto-društvenog proizvoda za 0,8 posto, no tim neznaznim pomakom ni jedan problem nije riješen. Taj pomak nije dovoljan za zaustavljanje porasta broja nezaposlenih, da se o smanjenju tog broja ni ne govori.
No tu ima još nepravde. U 2009. i 2010. godini bruto-društveni proizvod smanjen je za ukupno 7,2 posto. Broj onih koji ne rade, bilo zbog nezaposlenosti, bilo zbog odlaska u mirovinu, porastao je za 8 posto. Što je s tom razlikom od 0,8 posto. Ako su i to zaposlenici izgubili, tko je dobio?
Računa se da tek rast od dva posto zaustavlja bujanje nezaposlenosti a tek porast veći od toga dovodi do postupnog smanjenja onih koji se nalaze na zavodu za zapošljavanje. U stvari, kada se zna da je u prvom tromjesječju zabilježen pad bruto-društvenog proizvoda za 0,8 posto, tada jednostavna računica govori da rasta u prvom polugodištu nije bilo. S obzirom na sva kretanja, bit će dobro ako se ove godine ostvari, kako se govori, rast od jedan posto no na temelju takvog podatka teško se može govoriti o izlasku iz krize.
Dug i dalje raste
Da se Hrvatska i dalje nalazi duboko u krizi, govori nam još jedan podatak. U prvih pet ovogodišnjih mjeseci vanjski dug veći je za milijardu eura i dosegao je iznos od 47,47 milijardi eura. Preveden u kune, vanjski dug veći je za 7,5 milijardi kuna. Hrvatski pak bruto-društveni proizvod za jedno tromsječje izosi 85 milijardi kuna a njegov porast od 0,8 posto daje 650 milijuna kuna. Dakle, to je deset puta manje od porasta vanjskog duga. Negativnim pokazateljima dodajmo onaj koji govori da je u srpnju bilo nezaposlenih 287.595 radnika, više nego u lipnju i više nego u istom prošlogodišnjem mjesecu, a nelikvidnost je premašila iznos od 40 milijardi kuna.
Teret krize na radničkim leđima
U krizi, koja kako vidimo i dalje traje nastavljen je negtivni niz započet procesom tranzicije i privatizacje. U grabežnoj preraspodjeli nekadašnjeg društvenog vlasništva neki su se obogatili preko noći a mnogi završili na ulici bez posla ili u mirovine, kao socijalni slučajevi. Sada, u ovim kriznom godinama, najveći teret krize stavljen je ponovno na one koji imaju najmanje. O tome govore podaci o ukupnom broju zaposlenih, o onima bez posla i onima koji su milom ili silom otišli u mirovinu u zadnjih nekoliko godina.
Na kraju 2008. godine broj onih koji su plaćali doprinose, dakle zaposlenih, iznosio je 1.488.922. U dvije najžešće krizne godine, dakle u 2009. i 2010. broj zaposlenih smanjen je za 115.878, na 1.373.044. Dakle za čitavih 8 posto. Što se dogodilo s tim ljudima? Odgovor je jednostavan. Dio njih, točnije 65.684 ostali su bez posla i prijavili su se na zavod za zapošljavanje. To je dovelo do toga da je u 2010. godini bilo prosječno nezaposleno 302.425 radnika. To nije bio kraj. U veljači 2011. godine bilo je 336.411 nezaposlenih.
Drugi dio spas je našao u odlasku u mirovinu. U dvije krizne godine, dakle u 2009. i 2010. broj umirovljenika porastao je za 52.090. Na taj način, ukupan broj umirovljenika dosegnuo je brojku od 1.200.000. S obzirom na to da je prosječna mirovina 2.162 kune, dakle nedovoljna za normalan život, jasno je da su ti nevoljnici svojim osjetno umanjenim primanjima također platili posljedice krize. U svemu tome zanimljiv je jedan podatak. U 2009. i 2010. godini bruto-društveni proizvod smanjen je za ukupno 7,2 posto. Broj onih koji ne rade, bilo zbog nezaposlenosti, bilo zbog odlaska u mirovinu, porastao je za 8 posto. Što je s tom razlikom od 0,8 posto. Ako su i to zaposlenici izgubili, tko je dobio?
Jednima ekstra profit, drugima propast
Dio odgovora na to pitanje može nam dati „slučaj švicarskog franka“. Mnogi nesretnici koji su svjedobno podgili zajam vezna uz švicarski franak tjeraju se u propast jer im je rata kredita udvostručena. Međutim, banke se ni za jednu lipu ne žele odreći svoje zarade. Rješenja koja su nedavno dogovorena svode se na to da je agonija dužnika samo produžena. Banke pri tome kao zmija noge kriju podatke o tome na kojoj valuti u stvari počivaju ti zajmovi vezani uz švicarski franak. No, s obzirom na to da znamo da se najveći dio zajmova daje na temelju pologa štedišta, a 80 posto tih pologa je u eurima, realno je pretpostaviti da banke u stvari na zajmovima vezanim uz švicarce ostvaruju ekstra profit. One se tog ekstra profita ne žele odreći ni u vrijeme kada je 65.684 ljudi ostalo bez posla a 52.090 silom ili milom otišlo u mirovinu.
Ne ponašaju se jedino banke tako. Do sada nismo imali prilike nigdje pročitati ili čuti da su se menedžeri i poduzetnici odrekli dijela svojih viskoih plaća, svojih bonusa, zlatnih kartica, životnog osiguranja i drugih privilegija. I dalje krstare morem u svojim plovilima, sa automatskim pilotom ili bez njega, i dalje žive na visokoj nozi, kao da se oko njih ništa ne događa. Njih kriza nije pogodila. Zato jer su sposobni? Ili možda zato jer su socijalno neosjetljivi i teret krize prebacuju na leđa radnika. Hrvatsko gospodarstvo sigurno ne vode sposobni ljudi.
