Kriza socijaldemokracije
SPD, najstarija i nekada najpopularnija radnička partija Njemačke, sve je manje na ljevici, a sve više postaje građanska partija desnoga centra. Izgleda da Njemačka prednjači u nekoj novoj fazi suvremene europske povijesti, u kojoj tradicionalne lijeve partije nestaju, a lijeve ideje ipak opstaju.
I, što djeluje gotovo nevjerojatno, ali istinito: njemački socijaldemokrati mnogo ne mare za urušavanje svoje partije (prema ocjeni Spiegela). Osnovana daleke 1890. godine, Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD) jedna je od najstarijih radničkih partija socijalističke orijentacije u Europi i svijetu. Za razliku od komunista, koji su zagovarali revolucije, SPD se od nastanka zalagala za put u socijalizam demokratskim parlamentarnim putem. Pod Hitlerom zabranjena i proganjana, ona je jedina stranka iz Vajmarske Republike koja se borila protiv nacizma. Za vrijeme Hladnoga rata, kada je njen lider bio Willi Brandt, dala je značajan doprinos popuštanju zategnutosti Istoka i Zapada.
Sada, u vladi kancelarke Angele Merkel, lidera CDU-CSU, SPD je nezaobilazna u političkom životu Njemačke, ali je njen glas sve slabiji.
Iduće se godine u Njemačkoj održavaju izbori za Bundestag. Jedna anketa televizije APD pokazala je da je 70 posto njemačkih birača raspoloženo dati svoj glas Angeli Merkel, a samo 12 posto za SPD. To je upola manje od rejtinga stranke u 70-im i 80-im godinama prošloga stoljeća.
Što je tomu uzrok? Teško je biti izričit. SPD se u dva navrata ideološki prilagođavala novim svjetskim trendovima: 1959., kada je tržišnu privredu i izgradnju društva blagostanja i teorijski i praktično pretpostavila državnom planskom socijalizmu, i na početku 21. stoljeća, kada je Gherhard Schreder nastojao da modernizaciju privrede prilagodi konceptu globalizacije.
Koncept »Trećeg puta«, osmišljen i primijenjen za vladavine britanskih laburista, koji konkurentnost privrede pretpostavlja socijalnoj državi, počeo je masovnoj radničkoj partiji otuđivati industrijsku radničku klasu, tj. njenu vlastitu osnovu.
Ne nazire se »svjetlost na kraju tunela«
Nezadovoljnici smatraju da SPD više ne zastupa interese radništva i da niže slojeve društva olako lišava već stečenih socijalnih prava. U ta prava spadaju puna zaštita nezaposlenih i zavidan, a skup, sistem socijalnog, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. U posljednjoj deceniji članstvo u SPD-u je prkosno napustilo oko 450.000 »plavih kragni«.
U isto vrijeme, SPD se iz lijeve partije postupno preobraća u građansku partiju desnoga centra, koja se, iz ekonomske nužde, kritički odriče vlastite baštine. Njeni bivši članovi, pretvoreni u njene oštre kritičare, čak tvrde da partijskim birokratama više odgovara pozicija desnoga centra, jer se iz te pozicije lakše ulazi u vladajuće koalicije. SPD sve više sliči na interesnu grupu koja se bori za vlasti, nego na stranku socijaldemokrata.
Od prije tri godine, lijevu ideologiju preuzima Lijeva partija, koju predvodi nekadašnji lider SPD i disident Oskar Lafonten. Lijeva partija je u usponu, jer ne odstupa od »klasike« u borbi za radnička prava u društvu koje se sve više polarizira. Usmjerila se na očuvanje socijalnih i materijalnih interesa radnika. Glavni je inspirator masovnih štrajkova. Ima poslanika u Bundestagu, te u 10 od 16 pokrajinskih parlamenata.
Stanje u Hrvatskoj
Mnogi tvrde da u Hrvatskoj, u posljednjih 18 godina, prave ljevice gotovo da i nema. Bilo je, i još ima, nekih pokušaja da se »napravi« respektabilna stranka ljevice, ali ništa od toga: glasači su rekli da im takvo što ne treba! Čak ni pretvorba i privatizacija, koje su stotine tisuća radnika istjerale na ulice, nije bila dovoljan razlog da se obespravljeni svrstaju u jednu istinsku radničku partiju, koja će braniti njihovo pravo na dostojanstven život i rad. Nacionalni naboj i Domovinski rat bili su znak toga interesa. I danas smo tu gdje jesmo: gunđamo u sebi i za sebe, tonemo ekonomski, propadamo demografski, radnička prava služe kao krpa na jakom vjetru. Preostaje nam još »topli europski zagrljaj«, pa tko preživi!
U takvoj situaciji sindikatima gotovo da nikada nije bilo teže. Njima moćni i silni ostavljaju krpice od radničkih prava, da ih čuvaju barem kao uspomenu na minule dane. Ili će sve početi ispočetka!?
