U Europi i u Hrvatskoj lome se koplja oko toga kako izaći iz krize. Jedni zagovaraju rezanje troškova na svim razinama. Oni koji ne žive od svog rada skloni su tome da u radničkim plaćama vide jedan od najvećih uzrokak svih problema. Zalažu se ne samo za porezno rasterećenje plaća već i za lakše optuštanja pa i smanjenje plaća. Drugi pak upozoravaju na to da su mjere štednje, koje se već provode u nekim europskim zemljama, dovele do pogoršanja situacije. Grčka je očit primjer za to. Manje ili više izražene restrikcije dovele su do daljeg pada bruto-društvenog proizvoda. Zbog svega toga postavlja se pitanje da li uopće postoji neki učinkovit načim da se što prije izađe iz postojeće krize.
Sumorne prognoze
Prognoze gospodarskih kretanja u Europi prilično su sumorne. Prema analizi Međunarodnog monetarnog fonda, eurozona zabilježit će u 2012. pad bruto- društvenog prozvoda od 0,5 posto. Zdrave ekonomije, poput Njemačke i Francuske, ostvarit će minimalni rast od 0,3 odnosno 0,2 posto, dok se za zemlje u krizi poput Španjolske i Italije predviđa dalji pad bruto-društvenog proizvoda. Hrvatska se prema tim prognozama svrstava među zemlje koje će se i ove godine susretati s ozibljnim teškoćama. Predviđa se pad bruto-društvenog proiizvoda od 1 posto. Slično misle i analitičari koje je konzultirala Hrvatska udruga banaka. Hrvatska narodna banka je nešto optimističnija, s prognoziranim padom od 0,2 posto. Vlada Republike Hrvatske pak planira rast od 0,8 posto.
Europa se bori sa teškoćama. U isto vrijeme, nove ekonomije poput Indije i Kine nastavljaju rasti. Zahvaljujući tome, svjetsko gospodarstvo će ove godine, prema predviđanjima prognostičara, zabilježiti rast od 3,3 posto.
Što to Kinezi i Indijci imaju, a mi nemamo? Zbog čega njihov društveni prizvod raste po stopama koje su za nas nezmaislive, dok se mi već četvrtu godinu suočavamo sa krizom. Pojednostavljeni odgovor glasi: oni imaju proizvodnju i tržište, a mi nemamo ni jedno ni drugo.
U dosadašnjem tranzicijskom procesu u Hrvatskoj kontinuirano je smanjivan proizvodni sektor. Taj trend nastavljen je i u 2011. godini. Industrijska proizvodnja je smanjena za 1,2 posto. U ovoj godini se predviđa dalji pad od 2 posto. Takva kretanja navela su poznatog ekonomistu Ljubu Jurčića da ustvrdi kako je jedan od osnovnih naših problema taj što Hrvatska nema što izvoziti. A bez povećanja izvoza nema rješavanja naših gospodarskih teškoća. U 2011. godini izvoz je porastao za 1 posto a uvoz pao za 1,4 posto, no i pored toga manjak u robnoj razmjeni sa inozemstvom iznosi velikih 5,8 milijardi eura. Razlika se mora najvećim dijelom pokrivati kreditima. Kako sada stvari stoje, hrvatski potencijali zaduživanja su iscrpljeni. U Kini i Indiji situacija je drugačija. Zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi ali i sve većoj ulozi inovacija i nove tehnologije proizvodnja je u snažnoj ekspanziji.
Cijena rada
Kina je u najvećoj mjeri orijentirana na strana tržišta. U Indiji, zahvaljujući razvoju srednjeg sloja, sve više jača i unutrašnja potrošnja. Hrvatska, za ono malo svojih proizvodnih kapaciteta, nema ni unutarnje ni vanjsko tržište. Dugotrajna kriza iscrpila je stanovništvo. Njegova kupovna moć je sve manja. Uz sve manje zaposlenih, početkom veljače broj nezaposlenih dosegao je brojku od 332.248 a broj umirovljenika 1.213.121. Prosječna mirovina iznosi 2.151,12 kuna. Očito je da se na unutarnje tržište kao na genrator rasta, za sada, ne može računati.
Ništa nije bolja situacija ni sa vanjskim tržište. Europska unija, s kojom se odvija 60 posto naše vanjskotrgovnske razmjene, suočena je s ozbiljnom krizom. Potražnja za hrvatskim proizvodima sve je manja. No, kriza u Europi nije naš jedini problem vezan uz vanjskotrgovinsku razmjenu. Naši proizvodi su nekonkuretni zbog malog udjela znanja i inovacija, odnosno zbog niske produktivnosti rada. Taj problem neće nestati ni onda kada oživi svjetska potražnja.
Rješenje za probleme hrvatske proizvodnje nalaze se dakle na dva osnovna podurčja. Jedan je realizacija famoznog projekta prema kojem Hrvatska mora biti zemlja znanja. U našim proizvodima moramo prije svega prodavati znanje a ne sirovine i jednostavni rad. Na taj način postat ćemo konkuretni na vanjsikm tržištima.
U isto vrijeme, unutarnje tržište moramo jačati većim većim vrednovanjem rada,većim zapošljavanjem i zaustavljanjem nekontroliranog slanja radno sposobnih ljudi u mirovinu. Rad mora postati skup kako bi se stimulirala primjena tehnologija i inovacija. A skupi rad znači povećanje porošačkog potencijala unutarnjeg tržišta. Zadaće vrlo teške. No, za izlazak iz teške situacije u kojoj se Hrvtska nalazi ne postoje laka rješenja.
U svakom slučaju, rješenje nije u daljem osiromašavanju radnika čemu su i dalje skloni naši pristalice neoliberalne doktrine. U njihovim stavovima nije ih pokoleblao ni to što se pokazalo da je upravo neoliberalna doktrina dovela do sadašnje krize. Njena dalja primjena prema tome ne može ni omogućiti izlaz iz postojećih problema.
