Kada je financijski balon, napuhan prevelikim željama profitera, iznenada prsnuo prošle jeseni, cijeli je svijet iznenada bio zabrinut za stanje u gospodarstvu, sada poznato pod općeprihvaćenim pojmom »recesija«. Ovaj pojam u raznim državama imao je različito značenje, ovisno o stanju nacionalnih ekonomija, zaposlenosti, do tada ostvarenom deficitu i ekonomskoj snazi pojedine države.
Radnicima samo kriza
Ovaj pojam, odnosno posljedice njegovog stvarnog učinka u cijelom su svijetu najviše na svojoj koži osjetili radnici. Naravno, kada državama ide dobro, kada se u gospodarstvu ostvaruju veliki profiti, tada za takve profite nikada nisu zaslužni bili radnici, niti su, u pravilu, dijelili dobit (osim ako i sami nisu bili vlasnici). Dobit je obično bila investirana pa reinvestirana po poznatom modelu sada preživjele globalizacije, sve dok se carstvo pojedinih biznismena nije proširilo do daleke Kine, gdje su prava radnika
nepoznata, gdje je rad gotovo besplatan. I onda, kada su mnogi tražili još jeftiniji rad, dogodila se »recesija« koja je preko noći pojela veliko bogatstvo mnogih, ionako nepravedno stečeno. Cinici bi rekli da nikada nepravda ne može ostati nekažnjena. Međutim, tu nije bio kraj radničkim mukama. Bio je to novi, daleko crnji početak novim, do tada već nebrojeno puta viđenim, radničkim mukama. Poslodavci, kada ih je recesija prizemljila, prvo što su napravili, bilo je otpuštanje radnika. U svijetu je ostalo bez posla nekoliko milijuna radnika, koji su, opet, prisiljeni živjeti od danas do sutra, tezgareći za gorku koru kruha. Socijalni problemi izazvani recesijom, pogodili su svjetsku ekonomiju, ali i vojsku i do tada obespravljenih radnika, koji su ostali bez nade za bolje sutra.
Jahte ostaju, radnicima otkazi
S krajem ljeta surova stvarnost postaje još realnija, jer su jesenje zrake sunca sve slabije, ispražnjeni novčanici sve tanji, a potrebe obitelji sve veće i veće. Kada su početkom 2009. godine krenule informacije po raznim medijima da će nova, 2009. godina, biti rekordna po broju otpuštenih radnika, rijetki su se zabrinuli, ponajmanje oni koji su na kredit bili po okolnim regionalnim skijalištima, ali sada, strah od gubitka posla postaje sve realniji, jer su otpuštanja radnika dio naše svakodnevice. Pokazalo se da nema sigurnog posla, a godina prolazi u svakodnevnoj igri živaca poslodavaca i radnika. Naravno, poslodavcima je stanje recesije svjetske ekonomije izgovor za svako otpuštanje, bez obzira je li opravdano ili nije. Mnogi se rješavaju dijela zaposlenih radnika, kako bi postojeći obim poslova obavljali s manjim brojem zaposlenih, bitno pogoršavajući uvjete rada. Poslodavci, koji obično ne primjenjuju visoke etičke principe prema radnicima, recesiju su shvatili kao priliku da radnike opterete za još manju plaću. Takvi poslodavci znaju da je cijena rada uvjetovana brojem nezaposlenih na tržištu rada, pa nastoje srušiti cijenu rada i od radnika izvući maksimum za najmanje novca. Naravno, to što oni istovremeno kupuju avione ili najskuplje jahte, to što svoja poslovna carstva šire na cijelu regiju, to što njihova djeca (mahom) studiraju na prestižnim inozemnim sveučilištima, kao da nema baš nikakve veze s recesijom. Sve to je većina radnika već iskusila na svojoj koži, pa za njih to nije ništa novo.
Neobjektivno o (ne)radu
Međutim, o radniku kao čovjeku, o njegovim potrebama i osjećajima, rijetki poslodavci razmišljaju. Stoga su rasprave, koje su
objavili mediji povodom najavljenog izvješća Svjetske banke o Hrvatskoj, došle kao potvrda poslodavcima da s pravom radnike otpuštaju jer »ionako rade samo četiri sata dnevno«, jer »su u Hrvatskoj radnici lijeni«, jer »većinu radnog vremena radnici provode u kafićima« i dr. Pri tome se nitko od tih poslodavaca (a i nekih političara) nije zapitao kakvi su radni uvjeti radnika u Hrvatskoj, zašto nisu (ako nisu?) motivirani za rad, koliko odrade neplaćenih prekovremenih sati, na koliko ih poslodavac prijavljuje, a koliko im »daje u ruke«, kako se poslodavac odnosi prema radnicima i njihovim ljudskim potrebama, zna li nešto o potrebama njihovih obitelji i mnogo drugih, za radnike važnih stvari. Naravno da je Svjetska banka, kao moćna financijska situacija, sve mjerila prema ostvarenoj (službenoj) produktivnosti, ne vodeći računa o crnoj i sivoj strani rada gdje radnici rade da bi preživjeli, a poslodavcima je prakticiranje raznih oblika rada na crno izvor za prikriveno bogaćenje.
Harač radnicima
Kada je u pitanju tzv. »krizni porez«, tada radnici dobivaju posve obrnutu ulogu. Naravno, poslodavci i razne samostalne profesije (npr. odvjetnici) su suviše pogođeni recesijom, da bi još i doprinosili u proračun. Radnici koji nisu ostali bez posla i imaju koliko-toliko siguran posao, po sili zakona ostaju bez dijela svoje ionako male plaće, prisiljeni na davanje kriznog poreza, koji je u narodu već prozvan »harač«. Za razliku od ostalih društvenih skupina, radnici su još uvijek najmasovnija društvena skupina, pa se zahvaćanjem u njihov novčanik ipak prikupi pozamašni iznos. Koga briga što će se zbog toga neko dijete morati odreći mlijeka ili čokolade, što će se poneki radnik odreći godišnjeg odmora ili novog kaputa, važno je da veliki državni administrativni aparat preživi. Ionako će ih biti premalo ako se utemelji još neka općina ili već najavljeni novi porez.
Nužna sindikalna sloga
Tako se radnici nalaze u recesiji. O recesiji u sindikalnim krugovima još uvijek traje rasprava. Nikako se ne mogu dogovoriti oko toga je li krizni porez dobra ili loša stvar, rade li radnici četiri ili osam sati, je li sazrijelo vrijeme za poduzimanje sindikalnih akcija ili baš zbog recesije sindikalne akcije nisu poželjne. U međusobnom prepucavanju potrošeno je mnogo riječi, uglavnom za međusobne uvrede, a onda se neki sindikalni čelnici čude što radnici ne izlaze na prosvjede. Kažu, sprječava ih strah. Od čega? Od gubitka onoga što ionako nemaju. Postupke poslodavaca radnici ionako ne doživljavaju kao etične, jer u području rada etika još uvijek nema svoje mjesto. Svoje ljudsko dostojanstvo radnici čuvaju samozatajno, šutke i bez prosvjeda, jer u dubini duše mnogi nisu ni osjetili što je to i čemu služi sindikat. Za to nisu krivi radnici, nego atomizirana, ispolitizirana sindikalna scena.
