Dionice radnicima!
Već duže vremena promatramo agoniju radnika Dalmacijavina, Montera i Jadrankamena, kojima je “vladao” Bruno Orešar, omiljeni sparing-partner Franje Tuđmana. Čovjek se, poput mnogih, dokopao nekih poduzeća u Dalmaciji, isisao iz njih pozamašnu lovu, a radnike ostavio na cjedilu, bez plaća i nade. I sada počinje drama: radnici ne daju da se izvrši stečaj nad tvrtkama, jer, kako tvrde, imaju poslovnu perspektivu, samo im treba poštena uprava. Luka Bucat, iz nezavisnog sindikata Dalmacija-vino, kaže da oni (radnici) predlažu privatizaciju tvrtki, uz organizirano radničko dioničarstvo. Zato su i registrirali tvrtku Dalmacijavino ESOP. “Ne tražimo upravljanje, nego posjedovanje kontrolnog paketa dionica, kako bismo mogli biti upoznati s poslovanjem. Time bismo spriječili moguć odljev dionica i neprijateljsko preuzimanje, jer bi dionice bile u posjedu samo radnika udruženih u ESOP-program”, kaže Bucat.
Dakle, kao jedan od izlaza iz zle sudbine tvrtki – propasti ili stečajeva s preustrojem – nudi se radničko dioničarstvo. U Hrvatskoj, kada je 1990. sklopljeno poglavlje o radničkom samoupravljanju, prestao je svaki razgovor o bilo kakvom radničkom sudjelovanju u vlasništvu i organizaciji poduzeća. Kriza koja je krenula otprije četiri godine, evo, i tu temu vraća na dnevni red.
Jedan od modela je ESOP, o kojem se u posljednje vrijeme sve češće govori. Riječ je o Employee Stock Ownership Planu, koji je razvijan od ranih sedamdesetih godina u Americi i koji, ukratko, predviđa jednu vrstu radničkog dioničarstva. Da bi se izbjegle makinacije s dionicama i udjelima, poznate iz rane faze pretvorbe u nas (tzv. kuponska privatizacija), ovaj model destimulira prodaju dionica, motivira radnike i menadžment na dodatni angažman, osigurava participativni menadžment, regulira visinu primanja menadžmenta, itd.
U Hrvatskoj tek pokoja tvrtka poznaje ovakav oblik vlasništva, i to u manjinskom dijelu, poput Kraša, Plive i Dalekovoda. No dok su dalmatinski radnici iznimno oprezni u izjavama o mogućnostima uvođenja radničke participacije, pritom uvijek naglašavaju da se ne radi o radničkom samoupravljanju (ne znam čega se plaše), dotle Zapadu postaje sve bistrije da je vrag odnio šalu i da će se rizik poslovanja ubuduće morati podijeliti između uprave i radnika.
Kooperative u kojima radnici drže 99 posto vlasništva
U hrvatskim medijima je slabo komentirana vijest o udruživanju snaga španjolskog Mondragona i američko-kanadskog metalskog sindikata. Na stranicama domaćeg sitea Politika.com piše da su španjolska radnička korporacija Mondragon i moćni metalski sindikat Amerike i Kanade USW (United Steel Workers, s više od 800.000 članova), nedavno u Pittsburghu objavili osnivanje radničkih kooperativa po modelu Unio Co-op (sindikalne radničke kooperative), u kojima radnici drže 99 posto vlasništva. Antineoliberalnom poduhvatu pridružio se i Ohio Employee Ownership Center (neprofitni outreach državnog sveučilišta Kent).
Da podsjetimo: Mondragon je jedna od najpoznatijih kooperativa u svijetu, koja djeluje u Baskiji skoro 60 godina, a u samoj Španjolskoj je četvrta korporacija po uspješnosti.
Dakle, potražiti prostor za ekonomsku demokraciju, lokus za radničko predstavništvo u poduzeću, postaje glavna ideja dana, ili kako se još kaže, glavna igra u gradu.
Treba sačekati da se vidi kako će i na koji način na ove impulse o resocijalizaciji poduzeća reagirati nova španjolska Vlada. No ako znamo da u njoj dominira cinički um neoliberalnog prvog potpredsjednika, može se, u boljoj varijanti, očekivati podsmijeh na te radničke poteze, a u goroj – prekid dijaloga s novim samoupravljačima.
Bilo kako bilo, odgovor na propast čitavih grana privrede i na radničku apatiju, sasvim sigurno može biti jačanje industrijske demokracije.
