Radnička prava i prava na njihovu organiziranu praktičnu zaštitu odnosno sindikalna prava spadaju u kontekst temeljnih ljudskih prava zajamčenih nizom obvezujućih međunarodnih dokumenata, te odredbama nacionalnog zakonodavstva u svakoj demokratskoj zemlji.
No, pored toga brojni su poslodavci koji svojim radnicima zabranjuju sindikalno organiziranje, a i radnici koji se boje sindikalno organizirati. Poslodavci koji gaze temeljna ljudska prava svojih radnika krše niz međunarodnih konvencija i nacionalnih zakona, a prestrašeni radnici im to prešutno dopuštaju. Nepobitna činjenica je da u odnosu radnik –poslodavac poslodavci imaju novac i moć te da su radnici pojedinačno slabiji od poslodavaca. No, međutim, radnici imaju svoja znanja i vještine koje poslodavci trebaju, jer na njima grade i uvećavaju kapital i moć. U tom srazu dvaju različitih interesa radnici imaju i mogućnost udruživanja u sindikate putem kojih mogu zajednički štititi svoje pojedinačne i kolektivne interese. Stoga radnici moraju imati na umu da im nitko nema pravo zabranjivati organiziranje u sindikat – jer je to temeljno ljudsko pravo – i moraju znati da je sindikat interesna organizacija solidarnih radnika.
Prava o kojima je ovdje riječ ponajprije proizlaze iz OPĆE DEKLARACIJE UN O LJUDSKIM PRAVIMA (Usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine, temeljni je dokument o ljudskim pravima), posebno iz članaka 20. do 25. Ovdje valja dodati i brojne međunarodne konvencije i nacionalno zakonodavstvo. Sva spomenuta pravna regulativa sindikatu daje dovoljno prostora da kao relevantan socijalni partner ravnopravno s drugom stranom – poslodavcem potpuno autonomno i slobodno uređuje kolektivna i pojedinačna prava radnika i prava sindikata kao radničke interesne organizacije. Hrvatsko nacionalno radno zakonodavstvo u tom pogledu poprilično se oslanja na obvezujuće međunarodne propise.
Pravo na sindikalnu aktivnost
Tako se člankom 248. ZOR-a uređuje da:
– Svaki sindikat, samostalno odlučuje o načinu svog zastupanja kod poslodavca, što uključuje i određivanje osobe koja će kod poslodavca zastupati taj sindikat, pri čemu poslodavac ne smije nadzirati njihovo djelovanje, niti je ovlašten davati suglasnost da osoba koju je sindikat odredio kao osobu koja će ga kod poslodavca zastupati, to može obavljati. Određivanje takve osobe je autonomno pravo sindikata. Sindikalni povjerenik je ZOR-om definiran kao radnik koji je u radnom odnosu kod poslodavca, pri čemu je irelevantno je li on sukladno odgovarajućim aktima sindikata na položaju „predsjednika“, „povjerenika“ ili „člana Izvršnog odbora sindikata“ i slično.
– Sindikati samostalno odlučuju o načinu njihovog zastupanja kod poslodavca. Nadalje, u stavcima 2. i 3. istog članka navodi se kako sindikati koji imaju članove zaposlene kod određenog poslodavca mogu imenovati ili izabrati jednog ili više sindikalnih povjerenika koji će ih zastupati kod poslodavca uz uvjet da je riječ o radnicima koji se kod tog poslodavca nalaze u radnom odnosu. Sukladno odredbi članka 248. stavka 7. ZOR-a sindikat je dužan obavijestiti poslodavca o imenovanju sindikalnog povjerenika.
– Poslodavac je dužan sindikalnom predstavniku, odnosno sindikalnom povjereniku omogućiti pravodobno i djelotvorno ostvarenje prava na zaštitu i promicanje interesa članova sindikata. Poslodavac je dužan osigurati pristup svim podacima koji su sindikalnom povjereniku važni za ostvarenje navedenog prava.
– Sindikati imaju, sukladno svojem pravu na slobodu sindikalnog organiziranja, mogućnost odrediti samo jednog sindikalnog povjerenika ili mogu imenovati onaj broj sindikalnih povjerenika koji bi odgovarao broju članova radničkog vijeća, da je ono bilo ustrojeno. U slučaju određivanja više od jednog sindikalnog povjerenika na odgovarajući način se primjenjuju odredbe ZOR-a o broju članova radničkog vijeća i zaštiti koju oni uživaju.
Sukladno odredbama članka 249. ZOR-a sindikalni povjerenik za vrijeme obavljanja te dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka te dužnosti uživa propisanu zaštitu. Ovu zaštitu uživa najmanje jedan sindikalni povjerenik, a najveći broj sindikalnih povjerenika koji kod određenog poslodavca uživaju zaštitu, određuje se odgovarajućom primjenom odredbi ZOR-a o broju članova radničkog vijeća. Pod odgovarajućom primjenom podrazumijevamo da se broj sindikalnih povjerenika koji uživaju zaštitu određuje prema broju članova sindikata.
Temeljna sindikalna prava
Radno zakonodavstvo propisuje i uređuje manje ili više načelno relativno zadovoljavajući broj radničkih i sindikalnih prava. No, međutim, kroz izmjene i dopune zakona svjedočimo njihovom trajnom urušavanju i nemoći sindikata da to spriječi kroz pregovore i kolektivne ugovore. Kad se analiziraju temeljna sindikalna prava i usporede s učincima kod zaštite i općih i posebnih prava iz radnog odnosa, dolazi se do zaključka da je sindikat nemoćan u korištenju alata koja mu stoje na raspolaganju za zaštitu tih prava. No, međutim, olakšavajuća okolnost je to što je posjed društvene moći neravnomjerno raspoređen, tako da je sindikalni posjed društvene moći gotovo zanemariv.
1. Pravo svih radnika da, bez bilo kakve diskriminacije, osnivaju i da se udružuju u organizacije koje sami odaberu, bez prethodnog odobrenja;
2. Pravo sindikata da bez mišljenja i uplitanja organa vlasti utvrđuju i donose vlastite statute i pravilnike, da u potpunoj slobodi biraju svoje predstavnike, da organiziraju svoju aktivnost i upravu i da formuliraju vlastite programe rada i djelovanja;
3. Pravo sindikata da osnivaju ili da se pridružuju federacijama i konfederacijama i da se udružuju u međunarodne sindikalne organizacije;
4. Zaštita sindikata od administrativnih mjera koje imaju za cilj da se sindikate rasformira ili suspendira njihova aktivnost;
5. Pravo sindikata na nepovredivost sindikalne imovine, korespondencije i telefonskih razgovora;
6. Zaštita radnika od antisindikalne diskriminacije kod zapošljavanja ili u tijeku rada;
7. Zaštita sindikata od svih oblika miješanja poslodavca u obrazovanje sindikalnih organizacija, sindikalnog rada ili u rad sindikalnih službi;
8. Pravo na zaštitu sindikalne imovine i sindikalnih fondova od bilo kakvog pokušaja miješanja od strane vlasti;
9. Pravo sindikata na kolektivno pregovaranje radi uređivanja uvjeta i svih drugih pitanja koja se tiču zapošljavanja i života njihovih članova;
10. Pravo sindikata da se bave sindikalnim aktivnostima u poduzeću i na radnom mjestu;
11. Pravo sindikalnih aktivista na participaciju u poduzećima i (šire) u ekonomiji zemlje na globalnom nivou;
12. Zaštita sindikalnih predstavnika od zadržavanja i hapšenja zbog aktivnosti vezanih za ostvarivanje njihovih sindikalnih prava i sloboda;
13. Pravo radnika i njihovih sindikalnih organizacija na štrajk, kao suštinsko sredstvo za unapređenje i zaštitu njihovih ekonomskih i socijalnih interesa;
14. Pravo radnika na obrazovanje i stručno osposobljavanje;
15. Pravo sindikata na pristup sredstvima informiranja.
Radnička ili građanska borba?
Zaštita radnika i osiguranje konzumacije radničkih i sindikalnih prava sadržanih u Zakonu o radu u mnogome ovisi o moći sindikata koja je sadržana pored snage argumenta u argumentu snage. Pri nemoćnim sindikatima, sve dok je ijedan od druga dva partnera u posjedu određene količine društvene moći, poglavito ako je u posjedu monopola nad njom, nema kvalitetnih i uspješnih tripartitnih pregovora, jer nemoćniji uvijek ovisi o milosti jačega te je stoga bitno da sindikat kao socijalni partner dođe u relativno približnu razinu društvene moći.
Hrvatske radnike nitko ne zastupa u politici, ni u parlamentu – u političkom životu Hrvatske do pojave laburista nije bilo radničkih partija. Uostalom, pitanje je postoje li radnici kao posebna društvena grupa ili se može govoriti tek o ,,zaposlenima” kao statističkom konglomeratu. U nas političari tvrde da vode politiku u interesu svih, a ne u interesu ove ili one društvene grupe. Reklo bi se besklasna politika. Realno gledano, vodi se politika u interesu onih po kojima je politički sustav u kojem živimo i dobio ime, u interesu kapitalista i uglavnom krupnog kapitala. Sindikati sudjeluju u donošenju političkih odluka u mjeri u kojoj s poslodavcima i državom pregovaraju o uvjetima rada. Odluke o uvjetima rada su političke odluke. No, sindikati se mogu pojaviti kao partneri u pregovorima o uvjetima rada (tzv. socijalni dijalog), jedino ako su dovoljno moćni da osiguraju status ravnopravnog partnera. Oni to nisu u uvjetima velikih društvenih kriza. Osim ako kriza nije totalna i ne prijeti krahom samog sustava; takva kriza onemoćuje sve partnere i goni ih na dogovor.
U situacijama kad radnici ne mogu radničkim-sindikalnim metodama izboriti status u tripartitnim pregovorima, neki vide rješenje u građanskim metodama (to je druga sindikalna strategija). Otuda se partnerstvo traži na drugoj strani; umjesto pregovora s državom i poslodavcima, ulazi se u pregovore s političkim partijama. Umjesto socijalnog dijaloga (tripartitni pregovori), pristupa se političkom dijalogu. U tom konceptu, izbori zamjenjuju tripartitne pregovore. Odsustvo radničke moći kompenzira se aktualitetom građanske (izborne) moći. Međutim, problemi ne postaju ni jednostavniji ni lakše rješivi. Sindikat treba agregirati rasutu izbornu volju radnika i usmjeri ih određenoj političkoj partiji. Ali kod nas treba i pronaći takvu partiju koja je spremna pojaviti se kao zastupnik radničkih interesa. U uvjetima i socijalnoj atmosferi koja je vladajuća pokazuje se da su gotovo podjednako teške obje strategije – i kada se ide putovima radničke borbe i kada se ide putovima građanske borbe. U oba slučaja sam sindikat je slaba točka: nemoćni sindikati nisu kandidat za efikasan socijalni dijalog, nemoćni sindikati nisu u stanju ni agregirati izbornu volju radnika. U oba slučaja, ni sami radnici ne zadovoljavaju ključne uvjete neophodne za uspeh. U jednom slučaju nisu spremni na rizik ulaska u generalni štrajk (u uvjetima velike nezaposlenosti), niti na razne oblike solidarnosti radi ostvarivanja dugoročnih radničkih interesa. U drugom slučaju, nisu spremni na odricanje od svojih partijskih opredjeljenja ili od lagodne političke pasivnosti. Povremeno je na djelu i koristi se, reklo bi se klasična, (treća) sindikalna strategija: intenziviranje sindikalnih aktivnosti, razne kampanje, aktiviranje sindikalnog članstva, „uzbunjivanje” javnosti, animiranje stručne javnosti. Višekratno smo bili svjedoci pokušaja stvaranja četvrte sindikalne strategije – objedinjavanja rasute sindikalne moći. U najnovije vrijeme se može govoriti o petoj sindikalnoj strategiji, odnosno o ispitivanju mogućnosti za jačanje suradnje sindikata i civilnog društva. I sindikatima i nevladinim organizacijama narasla je svijest da svoje „sindikalne krize” mogu prevladati zajedničkim djelovanjem i objedinjavanjem svih strategija koje su do sada dale barem neke rezultate.
Gini koeficijent, kojim se mjeri socijalna nejednakost – razlika između najvišeg i najnižeg primanja u zemlji – u Hrvatskoj je velik. Sindikati, očito, nisu mogli spriječiti takav razvoj, nisu bitno utjecali na način privatizacije, koja je u Hrvatskoj bila čista pljačka. Do zadnjih izbora na nacionalnom nivou, u Hrvatskoj nije bilo prave lijeve stranke u parlamentu, u smislu one snage koja je programski bliska sindikatima. Sada tako izgledaju, ili se barem tako zovu, Hrvatski laburisti, no oni su nova pojava koju tek treba vrednovati.
