Radno mjesto kao milostinja?

Radno mjesto kao milostinja?

Ako je suditi prema javnim izjavama predstavnika Hrvatske udruge poslodavaca, a u povodu novoga sadržaja Zakona o radu, onda nedvojbeno proizlazi da su radnici, i sindikati koji zastupaju njihove interese, glavna prepreka i kočnica višem stupnju konkurentnosti hrvatske privrede, otvaranju novih radnih mjesta i fleksibilnosti politike zapošljavanja. A sve to, tvrde poslodavci, dovodi hrvatsko gospodarstvo u inferioran položaj na europskom i svjetskom tržištu, sprječava rast BDP-a i porast stranih investicija u Hrvatsku.

Nitko, međutim, ne spominje da pad investicija u Europskoj uniji danas iznosi oko 20 posto. Zašto? Nije vrag da su radnici u svim državama članicama EU postali “nefleksibilni”, lijenčine, zabušanti i da namjerno sijeku granu na kojoj sjede! Kako to da su unatrag 50 godina radili zdušno i efikasno, a nitko ih nije “fleksibilizirao”, da su stvorili države sjeverne i zapadne Europe “državama blagostanja” i socijalne pravde! Nije, valjda tehnološki napredak, koji je zahvatio cijeli svijet, oduzeo radnicima, i svim ljudima, pravne i socijalne stečevine moderne Europe, koje su oni, svojim znanjem i radom, mukotrpno stvarali za sebe i generacije koje dolaze.

U čemu je smisao života, gospodo “reformatori” i “fleksibilizatori”?

Otkako postoji čovjek i organizirana ljudska zajednica, sa svojim dostignućima u kulturi rada i općekulturnom napretku, dakle, od prve sumeranske civilizacije (Eufrata i Tigrisa), cilj i smisao čovjekova života bio je da se živi sve bolje i bolje, da se smanjuje količina fizičkog rada, da se stalno razvija i unapređuje kvaliteta života, da čovjek voli i bude voljen, da druguje i tuguje, jednom riječju da sve što stvara služi njemu i njegovoj bližoj i daljoj društvenoj zajednici, da uživa u životu, koji ga usrećuje i oplemenjuje.

I tako je to bivalo unatrag deset tisuća godina. Korak po korak. Napredak i krize smjenjivale su se gotovo ciklično. I danas smo tu gdje jesmo. Na početku 21. stoljeća. Lutamo “ko guske u magli”. Sadašnjost nas guši dnevnom pragmom, budućnost teško da i u konturama prepoznajemo. Je li to taj famozni, dugonajavljivani “kraj povijesti”?

I umjesto da radnici, koji su stvorili sve što čini našu civilizaciju, budu nagrađeni životom dostojnim čovjeka, novopečeni vladari svijeta žele ih “usrećiti” neizvjesnošću i nesigurnošću života, jer je, tobože, samo takav (robijaški) kamen oko vrata zalog opće sreće i prosperiteta čovječanstva. “Put sreće” je trasiran: svi na olujnu cestu tzv. slobodnog tržišta, pa tko preživi! Velika riba guta manju. To je normalno i prirodno za sve žive vrste, pa i za čovjeka. Sposobni naprijed, ostali stoj! Tko ima, imat će još više. Tko nema, imat će još manje! Živio neoliberalni kapitalizam! Dolje, kliče Davor Butković, državni kapitalizam (u Hrvatskoj)! Živio “liberalni tehnokratizam” u cijelome svijetu! Tu nema empatije, milosti i nade. Ljudski ego je bog i batina svega što se (po)kreće. Dakle, svaki je pojedinac kriv (zaslužan) za svoju životnu sudbinu. Tko mu je kriv što je nesposoban, nesnalažljiv i nefleksibilan. Mijenjaj se ili umri! Bez straha i kajanja. Smjelo, kao ptica! Cilj opravdava sredstvo! Bez toga nema napretka. Ljudska vrsta se treba provjetravati, iznutra i izvana! Sve je to zaliveno i umiveno već izlizanom floskulom o ljudskim pravima i građanskim slobodama. Ako umreš, gladan i napušten, to je tvoj izbor. Nitko ti ga silom nije nametnuo.

Dobiti danas posao i bilo kakvo (“fleksibilno”) radno mjesto, doima se kao puka milostinja. Ne potreba poslodavca da započne i obavlja neki posao. I, ne daj Bože, pitati za uvjete rada, plaću i druga prava iz radnog odnosa! To je, kažu, poslovna tajna. Jedino je eksploatacija radnika javna, društveno prihvatljiva i opravdana. Šuti i radi! Budi sretan da si dobio kakav-takav posao! A plaća kada stigne, ako stigne. I kolika stigne. Ništa ti nije, radniče moj, druže moj, do golih tvojih ruku preostalo, da prodaješ, dok možeš, svoju radnu snagu, kao u srednjem vijeku, kako bi prehranio sebe i svoju obitelj. Koja se politička stranka u Hrvatskoj srami svoje brutalne šutnje?

Bogata Hrvatska, (polu)gladni Hrvati!

Mediji, naši i britanski, objavljuju šokantno naličje Cameronova “velikog društva”: trećina nema dovoljno za hranu, odjeću i stan. Svako šesto dijete gladuje. Dakle, moćna Velika Britanija pokazuje pravu “socijalnu sliku moćne države, u kojoj se u proteklih trideset godina ekonomija udvostručila, ali se udvostručio i broj ljudi koji žive ispod granica minimalnog standarda.”

Zašto o tome šuti Davor Butković? Je li to rezultat političkog sustava “liberalnog tehnokratizma” ili su, ne daj Bože, i u Velikoj Britaniji na vlast došle komunjare i diktatori? A naši se političari, i njihovi medijski sluge, uprli iz sve snage da nas mirnim putem preveslaju u sustav koji personificira David Cameron. I grabe na tom putu kao sumanuti. Rasprodali su gotovo sve najvažnije hrvatske prirodne resurse, sada nam naši gazde iz Bruxellesa prijete prinudnom upravom (ako do 2016. g. ne bude rasta BDP-a). Hrvatski ljudi bježe iz Hrvatske “ki kak more, ki kak zna”. Trbuhom za kruhom. Domoljublje se vijori još samo na trobojnicama i sportskim priredbama. “Veliki Hrvati” su utihnuli, nadglasala ih je masa gladnih, poniženih i uvrijeđenih. Sve je glasnija pjesma očajnika: “Što je meni ovo trebalo…”

Nije dovoljno samo imati svoju državu. Njome treba znati i upravljati. Dati joj smisao i ljepotu trajanja. Snaga je svake države, prije svega, u njenoj ekonomiji, u zaposlenosti (naročito mladih ljudi), u građanskim slobodama koje jamče svim ljudima, državljanima Hrvatske, jednakost pred zakonom, slobodu izražavanja, a ne monopol bogatih i vladajućih.

Radno mjesto ne smije biti milostinja, a radnik mora biti tretiran kao svaki častan čovjek, koji cijeni svoje i tuđe dostojanstvo. Zapamtite, gospodo poslodavci, bez zadovoljnog radnika i vi ćete biti nezadovoljni, kako njegovim ekonomskim učinkom, tako i odnosom prema radu i drugim radnicima. Složna braća kuću grade, nesložna je ruše.