Pritisnuti krizom i lošim poslovnim rezultatima, poduzetnici najćešće kao osnovni razlog svog neuspjeha navode razloge na koje oni, navodno, ne mogu utjecati. Kako bi poljšali svoju konkurentnost traže smanjenje poreznog oterećenja, smanjenje minimalne plaće, davanje različitih poticaja i subvencija i tome slično. O tome u čemu su oni pogriješili i što bi oni mogli učiniti malo ili ni malo govore. Poduzetnici su u jednom u pravu. Troškovi rada u Hrvatskoj su zaista visoki. No, ne zbog toga što su radničke plaće velike. Za to postoji čitav niz ostalih razloga. Za nastajanje tih razloga upravo poduzetnici snose veliku odgovornost.
Male plaće ne garantiraju konkurentnost
Uspoređivanje visine plaće, koja u najvećoj mjeri određuje ukupne troškove rada, sa uspjehom pojedinog gospodarstva, daje pomalo neočekivane rezultate. Gospodarstva u kojima radnici imaju male plaće nisu uspješnija, kako bi pomislili poduzetnici s početka ove priče, od onih u kojima su radnici dobro plaćeni. Situacija je obrnuta.
Krenimo od istoka prema zapadu. U Srbiji prosječna mjesečna plaća iznosi 320 eura. Ta niska nadnica nije osigurala ni propluzivni razvoj te zemlje ni povećanje konkuretnosti na svjetskom tržištu. U Hrvatskoj, u kojoj je prosječna plaća 720 eura, situacija je tek nešto bolja. No, ni izdaleka ružičasta. Zato na sjeveru Europe imamo Švedsku u kojoj je prosječna plaća pet puta veća od hrvatske. Takve plaće Šveđanima nisu smetale u tome da u ovoj godini ostvare porast bruto-društvenog proizvoda od 4,4 posto uz jednako optimistična predviđanja za sljedeću godinu. Podsjetimo, mi ćemo u Hrvatskoj ove godine bit zadovoljni ako bruto-društveni proizvod, u odnosu na loše prethodne godine, dodatno ne padne.
Visoka davanja na plaće
Radničke plaće u Hrvatskoj su male, no udio troškova rada u proizvodu je veliki. Jedna od osnovnih razloga za to su svakako visoki nameti na plaće. Njih diktira rastrošna država koja mora osigurati sredstva za glomazan i neučinkovit državni aprat, različite povlaštene slojeve i neučinkovite subvencije. Zahtjevi za reformu države, smanjenje njenih troškova i povećanje učinkovitosti su stoga potpuno opravdani. Smanjeni nameti na plaće djelomično će povećati konkuretnost hrvatskog gospodarstva, no ne u tolikoj mjeri da će se time osigurati zadovoljavajući razvoj.
Zanemarene inovacije
Drugi razlog zbog kojeg su troškovi rada visoki je zanemariva uloga inovacija u našem gospodarstvu. U Europskoj uniji su inovacije jedna od najvažnijih poluga daljeg razvoja. U Hrvatskoj su izdvajanja za istraživanje i znanost iz godine u godinu sve manja. Sada su svedena na 0,6 posto bruto-društvenog proizvoda, beznačajno u odnosu na 2 ili 3 posto koliko izdvajaju razvijene zemlje. Zbog toga se u japanskim brodogradilištima rade brodovi koji su jeftiniji od naših, s time da japanski radnici imaju tri ili četiri puta veće plaće od radnika u hrvatskim škverovima. Stvar je u tome da je zbog primjene suvremene tehnologije i organizacije udio rada u jedinici proizvoda mnogo manji. Ta učinkovitost otvara prostor za jeftinu proizvodnju i visoke plaće.
Nemoralno visoke menadžerske nagrade
Na kraju, ne treba zaboraviti jedan detalj o kojem poduzetnici ne govore, no koji također, u konačnici, utječe na visinu troškova rada. Tranzicija je u Hrvatskoj između ostaloga dovela do velikog socijalnog raslojavanja. Zbog toga s jedne strane imamo većinu radnika koji primaju prosječnu plaću tek nešto veću od četiri tisuće kuna, a s druge strane menadžere sa nekoliko stotina puta većim primanjima. Tako u jednom trgovačkom poduzeću prodavačice primaju mjesečnu plaću od tri tisuće kuna, a za devet članova te uprave godišnje se odvaja 54 milijuna kuna. Zanimljiv je također podatak koji je nedavno objavila Hanfa. Maksimalna plaća u upravi neke tvrtke dostiže iznos od 12,5 milijuna kuna godišnje. Tome treba pridodati 17 milijuna varijabilne naknade. Ne prolaze loše ni neki članovi nadzornih odbora. Oni dobivaju 2,5 milijuna kuna za nekoliko sastanaka godišnje. Menadžeri tvrtke Adris također su velikodušni prema samima sebi. Od ukupnog godišnjeg fonda od 450 milijuna kuna za plaće, navodi se da menadžeri među sobom dijele sto milijuna kuna, odnosno više od dvadest posto. Sve su to troškovi rada koji se moraju ukalkulirati u cijenu proizvoda.
Očito je dakle da je potrebno smanjenje udjela troškova rada u jedinici proizvoda, no to treba najmanje učiniti na račun prosječne zaposleničke plaće. Mora se pojeftiniti državna uprava i tako smanjiti porezno opterećenje. Važna je također zadaća povećanje produktivnost rada uvođenjem novih tehnologija. Time će se smanjiti udio troškova rada u proizvodu. Basnoslovne menadžerske nagrade valja svesti u realne okvire. Njihovu visinu treba uskladiti s stanjem hrvatskog gospodarstva koje su na dno povukli dobrim dijelom preplaćeni i nesposobni menadžeri. I na kraju. Treba težiti povećanju radničkih plaća i povećanju ukupne kupovne moći, jer je to jedan od najvažnijih generatora gospodarskog rasta.
