Sve do nedavno zagovornici neoliberalnog kapitalizma tvrdili su da je povijest završena. U tom neoliberalnom kapitalizmu vidjeli su savršen gospodarski model. On, tvrdili su, najbolje odgovara prirodi čovjeka i osigurava neviđeni prosperitet. Recept im je bio jednostavan. U gospodarske procese država, ekonomisti, sindikati i svi ostali ne trebaju se mješati. Sve treba prepustiti nevidljivoj ruci tržišta koja će savršeno uskladiti sve odnose. Privatizacija mora prodrijeti u sve pore društva, uključujući školovanje i zdravstvo. Bilo je lijepo dok je trajalo.
Vrijeme je pokazalo da je neoliberalni kapitalizam dobar jedino za kapital. On je omogućio gornjem povlaštenom sloju neviđeno bogaćenje, dok su svi ostali, pogotovo oni koji žive od svog rada, prošli kao bosi po trnju. Takav model nije mogao trajati vječno. Došlo je do sloma, do gospodarske krize. Ona, uz uspone i padove traje već treću godinu i ne nazire joj se kraj. Nezaposlenost postaje sve veći proble, pogotovo kod mladih. Sve je teže doći do krova nad glavom. Povijest ne samo da nije završena već je budućnost sve neizvjesnija.
Rješenja se ne naziru
Otkako je u rujnu 2008. godine propala investicijska kuća Lehman Brothers i tako označila početak krize, svjetsko gospodarstvo grčevito traži rješenje za nastale probleme. Pokazalo se da posrnule finacijske institucije, koje su prema dnu povukle realnu ekonomiju, ne može spasiti nikakva nevidljiva ruka tržišnog gospodarstva. Bila je potrebna itekako vidljiva ruka državne pomoći. Napregnuti su državni proračuni i u 2010. godini pokazali su se pozitivni rezultati tih napora. Svjetsko gospodarstvo se trglo iz letargije, svjetski bruto-društveni proizvod počeo je rasti. Međutim, vrijeme je pokazalo da su mjere koje su poduzete bile samo vatrogasne naravi. Pojavio se problem Grčke i ostalih mediteranskih zemalja koje su se nekontrolirano zaduživale, koristeći pogodnosti jeftinih zajmova. Radilo se naime o tome da je u vrijeme pred krizu došlo, zahvaljujući kojekakvim financijskim marifetlucima, do ogromnog porasta financijskog kapitala koji nema podlogu u realnom sektoru. Kada je zajmove trebalo vraćati, balon je puknuo i nastala je kriza.
Kako bi se našao izlaz iz situacije, zaredali su sastanci državnika, financijera, ekonomista. Rješenje se ne nazire. Nakon dobre vijesti dolazi loša. Ti stalni neuspjesi navode na pomisao da se u dosadašnjim naporima nije ušlo u srž problema. Postavlja se pitanje da li se uopće moglo i željelo ući u stvarno rješavanje teškoća. Jer, zahvaćanje stvari u korijenu značilo bi to da bi se akteri koji rješavaju tu krizu morali odreći svih onih pogodnosti koje im je ta kriza donijela. Krizu naime rješavaju predstavnici kapitala za koje je kriza tek mala neugodnost koja nije bitno okrnjila njihovo bogatstvo. Na svaku ideju o oporezivanju dobiti od transakcija na burzi ili oporezivanju bankarske dobiti, kapital žestoko reagira. Zbog toga su glavni teret krize podnijeli su oni koji žive od svog rada. Oni su ostali bez posla i često put bez krova nad glavom. Kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da pravog rješenja za krizu nema bez temeljitih promjena. Odnosno, bez preraspodjele svjetskog bogatstva.
Onima koji nemaju, uzet će se
Čak i u tvrđavi neoliberalnog kapitalizma, Sjedinjenim američkim državama, sve su glasniji oni koji smatraju da je ne samo nepravedno već i neodrživo društvo u kojem je jedna posto građana bogato, a svih ostali su siromašni. Naime, jedna od posljedica primjene neoliberalne doktrine je ta da se produbljje socijalno raslojavanje. Postupno nestaje srednji sloj, onaj koji je nositelj razvoja, a na površinu izbija sloj nezamislivo bogatih ljudi. Svi ostali u manjoj ili većoj mjeri nastoje samo preživjeti.
Hrvatska u tome nije izuzetak. Socijalno raslojavanje jedna je od posljedica pljačkaške privatizacije i brutalnog kapitalizma. Stvari su jednostavne. Nacionalno bogatstvo je danas otprilike isto kao i na početku tranzicjskog procesa. Od tog kolača velik dio prigrabio je povlašteni sloj u kojem su povezani političari, poduzetnici i kriminalci. Ostatak podijelili su niži slojevi. Na taj način, u praksi je provedena biblijska uzrečica da će se onima koji imaju dati a onima koji nemaju uzeti. Kakvo je stanje u Hrvatskoj, govore podatci o isplaćenim plaćama. Od 1.400.000 zaposlenih u pravnim osobama, svega njih sto tisuća ima plaću preko 8 tisuća kuna mjesčeno. Isto toliko zaposlenika ima plaću manju od 2.500 kuna. Jedna petina zaposlenih zarađuje od 1.900 do 3.000 kuna. Šezdeset posto zaposlenih radi za plaću manju od 5 tisuća kuna. O nesretnicima koji su nezaposleni ili većini umirovljenika ne treba ni govoriti jer se oni uglavnom nalaze na rubu siromaštva ili prelaze taj rub.
Gospodarska praksa dakle pokazuje da se nevidljiva ruka tržišta otela kontroli. Očito je da svjetski gospodarski sustav traži temeljiti remont. U tim promjenama smanjivanje socijalnih razlika jedan je od najvažnijih zahvata. Nepravedna raspodjela bogatstva nije samo moralni problem. Socijalno raslojavanje ima goleme ekonomske posljedice. Bitno je smanjena kupovna moć većine stanovnovništva a posljedice na proizvodnju, trgovinu i sve ostale gospodarske aktivnosti pogubne su.
Manje ili više svi se slažu u tome da Hrvatska mora biti pravednije društvo. Ta pravednost mora početi s većom pravednošću u raspodjeli narodnog bogatstva i boljim položajem onih koji žive od svog rada. Bez takvih zahvata neće se rješiti ni kriza s kojom se neuspješno suočavamo već tri godine.
