RAVNOPRAVNOST – tek sanak pusti

Ispratili smo još jedan Međunarodni dan žena – 8. mart. Opet se, prigodno spominjao bunt žena u Europi prije stotinu godina. Ponižavane, stoljećima, tražile su svoja prava – da budu ravnopravne s muškarcima u društvenome životu.

Otkada je prva žena (Eva) iz Raja istjerana, kao tzv. grješnica, do dana današnjega ne može sa sebe oprati tu drakonsku kaznu koja je prati kao prokleta sudba. Ona i danas (prema priopćenju Europske unije), na sam Dan žena, ima 17 posto manju plaću od svojih kolega muškaraca – za isti rad, s istim kvalifikacijama, pod istim uvjetima. Ona i danas, u 21. stoljeću, u vrijeme interneta i svakojakih informatičkih čuda, nerijetko ne može biti primljena na posao ako ne potpiše da “ne namjerava uskoro proširiti svoju obitelj”, ako je 40 i više godina, ako ima malu djecu, ako… I tako se ovi sramni radno-pravni ultimatumi granaju i stežu je oko vrata da ne zna što će i kuda će sa sobom.

S druge, pak, strane, mediji, demografi i gotovo sva javnost grmi da smo “star narod, jedan među deset najstarijih u Europi, da nam prijeti izumiranje”. Tko će rađati Hrvate – suštinsko je pitanje, ujedno i najvažnije pitanje suvremenoga poimanja domoljublja. A ženu smo stavili na društveni stup srama.

Ravnopravnost je tek isprazno istresanje demagoških parola. Realnost je nešto sasvim drugo. Samo ekonomski samostalna žena može biti slobodna žena i ravnopravan član društvene zajednice. Pogledajmo hrvatsku i svjetsku književnost, slikarstvo, kiparstvo, kao i sve ostale grane umjetnosti, žena je u njima dominantan motiv. A majka posebno. One život daju, čine ga lijepim i smislenim. Zašto dopuštamo da našim majkama i sestrama trka za profitom oduzima pravo na dostojanstven život? One su crveni karanfili naših života.