Kao uvod u uvid u razvoj talijanskog sindikalnog pokreta primjereno je spomenuti kratku povijest talijanskog Biennio Rosso (dvije crvene godine – 1919. i 1920.) i masovnih zauzimanja tvornica 1920. godine, kada je pola milijuna radnika upravljalo svojim radnim mjestima. Reformistički sindikati su tada pregovorima dogovorili kraj sukoba, što je raščistilo put za fašističku reakciju – Biennio Nero (dvije crne godine – 1921. i 1922.)
Zauzimanje tvornica: Biennio Rosso
Početke ozbiljnog sindikalnog pokreta u Italiji može se smjestiti na završetak Prvog svjetskog rata. Naime, nakon njegova završetka, europsko je radništvo prošlo proces masovne radikalizacije. Sindikalno članstvo se naglo uvećalo, a njim su u porastu bili i štrajkovi, demonstracije i ustanci. Italija u tom procesu nije bila iznimka. Talijanski su radnici bili ljuti zbog ispadanja iz rata i postajali su sve militantniji. Zoran primjer može se pronaći u zauzimanju tvornica 1920. godine.
Radikalni sindikalizam u Italiji započeo je odmah po završetku rata. U Torinu i diljem Italije, rastao je pokret običnih radnika, a bio je utemeljen oko „interne komisije“. Komisija se temeljila na skupinama ljudi u radionici koja je na svakih 15-20 radnika imala ovlaštenog i opozivog upravitelja. Upravitelji radionica u jednoj tvornici bi onda birali svoju „internu komisiju“ koju mogu smijeniti. Ovisno o veličini tvornice i broju radionica u njoj formiralo se središnje tijelo poznato i kao „tvorničko vijeće“. Do studenoga 1918., ove komisije su postale nacionalno pitanje u okviru sindikalnog pokreta, a do veljače 1919., Talijanska federacija metalurških radnika (FIOM) postigla je i zaključila ugovor kojim se dopuštaju komisije na njihovim radnim mjestima. Tada su pokušali transformirati komisije u vijeća s upraviteljskim funkcijama. Do svibnja 1919.postali dominantnom snagom u metalurškoj industriji i zaprijetila je opasnost da sindikati postanu marginalne administrativne jedinice. Iako su se ovi događaji većinom odvijali u Torinu, ova je militantnost se proširila na cijelu Italiju, seljaci i radnici zauzimali su tvornice i zemljišta. U Liguriji, nakon sloma pregovora u vezi plaća, metalurški radnici i oni na brodogradilištima zauzeli su svoja postrojenja i njima upravljali četiri dana. Tijekom ovog razdoblja, tadašnja Unija talijanskih sindikalista (USI) narasla je na 800.000 članova.
Ova sindikalna militantnost je izazvala reakciju šefova i vlasnika tvornica. Organizacije šefova optužile su tvornička vijeća za poticanje „nediscipline“ među radnicima i zatražili od vlade da intervenira. Nakon pune potpore države je poduprla šefovi su počeli nasilno provoditi postojeće industrijske propise. Ugovor koji je 1919. postigao FIOM sada je značio da su interne komisije protjerane iz prostora radionica i ograničene na slobodno vrijeme radnika. Kao takvo, zaustavljanje rada kako bi se održali izbori za upravitelja radionice (između ostaloga), bilo je kršenje ugovora. Pokret se održao živim jedino kroz masovni neposluh, pa su šefovi koristili oštre tvorničke kontrole kako bi se borili protiv radnika.
Međutim, konačni je obračun bio u travnju. Kada su utvrdili da je nekoliko upravitelja radionica opljačkano u Fiat-u, radnici su stupili u „sjedeći“ štrajk. Šefovi su odgovorili prekidom rada tvornica, što je vlada podržala razmještajući vojnike i postavljajući strojnice ispred tvornica. Nakon dva tjedna štrajka, radnici su se odlučili predati. Poslodavci su tada iznijeli zahtjeve da se ugovor s FIOM treba ponovo uvesti uz kontrolu upravljanja. Ti su zahtjevi ciljali na uništenje sustava tvorničkih vijeća i radnici u Torinu su u njegovu obranu odgovorili općim štrajkom. Štrajk je u Torinu bio čvrst i proširio se čak u Pijemont, na svojem vrhuncu uključujući do 500.000 radnika. Radnici Torina pozvali su CGL sindikat i Socijalističku stranku (PSI) da im pomognu proširiti štrajk na nacionalnu razinu. I PSI i CGL su odbili poziv. Sindikati su se jedini pokrenuli. Željeznički radnici u Pizi i Firenci odbili su prijevoz vojnika u Torino. Lučki radnici i radnici drugih industrija pod utjecajem USI-a, održali su štrajk u Genovi. Torinski štrajkaši, iako ih je “napustio cijeli socijalistički pokret”, su još uvijek nailazili na potporu naroda u akcijama koje su vodili direktno ili indirektno.
Na kraju je vodstvo CGL smirilo štrajk pod uvjetima poslodavaca, npr. ograničavajući vijeća upravitelja radionica na privatno vrijeme.
Kao odgovor na rezanje plaća i zatvaranja tvornica, rujan su obilježili masovni štrajkovi. Sredinom kolovoza, USI je pozvao na suradnju s CGL-om u okupiraju tvornica prije nego ih šefovi stignu zatvoriti. USI je vidio ove okupacije tvornica kao ključne za radničku borbu koju treba obraniti bilo kojim potrebnim sredstvima i pozvao je na potporu radnike drugih industrija. Štrajkovi su se brzo proširili na inženjerske tvornice, željeznički i cestovni promet, a seljaci su zauzimali zemlju. Čim bi ih okupirali, štrajkaši bi ih stavili pod radničku kontrolu i uskoro je 500.000 štrajkaša proizvodilo za sebe. Samoupravne tvornice nastavile su plaćati radnicima plaće i postojale su naoružane patrole koje su štitile radnike od napada. Samoupravne tvornice uspostavile su međusobnu solidarnost, proizvode su čuvali i dijelili radnici. Italija je bila „paralizirana, pola milijuna radnika okupiralo je svoje tvornice i na njima razvilo crveno-crne zastave.“ Pokret se proširio diljem Italije s militantnima USI-a na čelu. Željeznički radnici su opet odbili prevesti trupe, seljaci su zauzeli zemlju, a radnici su otišli u štrajkove protiv odluka reformističkih sindikata.
No, nakon više od mjesec dana, radnike su ponovno izdali PSI i CGL. Oni su se usprotivili pokretu i obećali su državi povratak u „normalno stanje“ u zamjenu za legaliziranje radničke kontrole uz šefove. Naravno, radnička kontrola nikad nije provedena.
Budući da su se radnici i dalje oslanjali na CGL-ove birokrate u vezi informacija o tome što se događalo u drugim gradovima, nikada nisu mogli biti potpuno neovisni. Zbog toga je sindikat koristio svoje ovlasti za međusobno izoliranje tvornica. Nakon što su radnici napustili tvornice, vlada je uhapsila istaknute članove u USI-a i UAI-a. Socijalisti su ignorirali ovaj progon slobodarskih aktivista, što se nastavilo do proljeća 1921. kada su viđeniji aktivisti poduprti s pojedinim radikalnim anarhistima, započeli štrajk glađu u zatvorima.
Nakon što se radnička militantnost smirila, velike korporacije su se većinom okrenule prema fašističkom pokretu kako bi potpuno slomili postignutu zavidnu razinu moći radništva , u čemu su uspjeli privremeno, ali ne bez žilavog otpora radnika.
Institucionalizacija sindikalnog pokreta
Utemeljenje i institucionalizacija suvremenog sindikalnog pokreta u Italiji vezani su za polovinu dvadesetog stoljeća. Naime, u lipnju 1944 godine „Rimskim paktom“ socijalisti, komunisti i kršćanski demokrati su utemeljili CGIL (Talijanska opća konfederacija rada) kao formalno pravnog i reprezentativnog zastupnika radnika. No, bez obzira na konsenzus partija osnivača ta jedinstvena i jedina sindikalna centrala nije dugo trajala. Već 1950 godine demokršćani i socijalisti na svojim doktrinarnim osnovama utemeljuju UIL i CISL. No bez obzira na odvajanje dijela članstva i utemeljenje novih sindikalnih centrala CGIL je ostao najveća sindikalna centrala u Italiji. Danas CGIL kao konfederacija okuplja 13 udruženih sindikalnih federacija s 5 500 000 članova što ga čini najvećim formalno organiziranim sindikatom u Europi.
05. ožujka 1950. godine uglavnom pod utjecajem socijalista i komunista utemeljena je UIL (Talijanska radnička unija). Bez obzira na političke osnove utemeljenja u svojim temeljnim programskim dokumentima ima sadržano:
– nezavisnost od partije vlasti i religije,
– razvoj autonomije sektorskih sindikata
– prihvaćanje demokratskih metoda djelovanja i aktivno sudjelovanje radnika u donošenju odluka UIL,
– održavanje i učvršćivanje suradnje s druge dvije sindikalne konfederacije,
– interveniranje u svim političkim i ekonomskim pitanjima važnim za interese radnika.
Do kraja 1950 godine UIL je narastao na 400 000 članova, a danas ima cca 2 200 000 članova od kojih 1 328 500 aktivnih radnika, 575 300 umirovljenika i 290 500 drugih članova.
30. travnja 1950 godine na doktrini socijalnog nauka katoličke crkve i svojoj političkoj doktrini Demokršćanska partija Italije utemeljila je CISL (Konfederacija talijanskih radničkih sindikata). CISL se razvio u brojan i po svojoj reprezentativnosti moćan sindikat koji okuplja oko 4 500 000 članova.
Opće zajedništvo u nastupu prema vlasti
Posebne zajedničke karakteristike talijanskih sindikata su te da su u bliskoj vezi s političkim partijama na čijim načelima su doktrinarno utemeljeni, ali su zadržali sindikalnu autonomiju i neovisnost i drugo ni malo manje važno (što može biti pouka hrvatskim sindikalnim središnjicama) održavanje, dogradnja i promicanje međusindikalnog konsenzusa u nastupu prema vlasti kada su u pitanju radnički interesi. Koordinacija kao neformalno udruženje između ove tri sindikalne centrale traje decenijama bez znakova pucanja veza. Naprotiv stalno se dograđuje.
