Referendum trijumf sindikalnog pokreta u Hrvatskoj
Nakon dvadeset godina slobodnog i autonomnog djelovanja sindikata, konačno se pojavljuje zahtjev koji je od interesa za sve radnike, za one koji to tek trebaju postati, za one koji su to prestali biti i za one koji tek trebaju izaći iz svijeta rada. Druga važna stvar je da je akcija referendum pokazala jedinstvo sindikata od ideje do završetka akcije, što je drugi slučaj od postojanja slobodnih sindikata u Hrvatskoj. Prvi slučaj je bio pripremljen opći generalni štrajk za Opći kolektivni ugovor za gospodarstvo 1992 godine (op. autor je bio član središnjeg štrajkaškog odbora). Treće, gotovo najvažnije je da je za svoju akciju sindikat priskrbio opću javnu podršku javnosti svojoj akciji, čime je pokazao sposobnost da provodi akcije od općeg javnog interesa što su građani honorirali sa 717 000 utvrđenih valjanih potpisa na zahtjevu za provođenje referenduma.
Referendum na (Ustavnom) sudu – skidanje odgovornosti Vlade
Kronologija događanja oko referenduma ukazala je na najrealniji rezultat cijele operacije, da će referenduma neće biti, jer je (iako moguće) teško je bilo vjerovati da neće biti upotrijebljeni svi alati na raspolaganju moći autoriteta države.
Saborski odbor za ustav poslovnik i politički sustav saboru predlaže zaključak da su se stekli uvjeti za održavanje referenduma..kojim se de facto potvrđuje iskaz volje 717. 000 građana ( što je 16% birača, a uvjet za referendum je 10%) koji su potvrdili tu volju vlastoručnim potpisom zahtjeva za referendum i osobnim podacima. Taj iskaz u svakom demokratskom društvu nije moguće nikakvim pravno proceduralnim smicalicama promijeniti.
Budući da živimo u dobu plebiscitarne stranačke demokracije stranaka kao interesnih organizacija u smislu borbe za vlast, moguće je zloupotrebom autoriteta države utjecati na to da se organizacije i institucije odvlače od svog primarnog zadatka, koji je u naravi njihova djelovanja u sferu politike. I sindikat koji je obavio gotovo nemoguću misiju i za 15 dana prikupio 717 000 valjanih potpisa birača i ustavni sud od kojega se umjesto ustavno pravne traži politička odluka u svezi s referendumom zbog navodno prestanka razloga za referendum (povlačenje spornog zakona iz procedure).
U žrvnju između dvije moći
Manipulacijama oko referenduma s vrha političke i administrativne moći relativiziraju se temeljna ustavna načela na kojima je Hrvatska kao država utemeljena, čime je sindikat kao nositelj aktivnosti oko referenduma svjesno ili nesvjesno gurnut u ralje politike što nije njegovo područje djelovanja. To nije njegovo pravo niti obveza kao interesne organizacije, ali je njegovo primarno i zakonom zajamčeno pravo utjecati na politiku kada su širi socijalni interesi u pitanju.
Nakon prikupljenih potpisa i podnošenja zahtjeva za održavanjem referenduma, nadležna tijela vlasti dobivaju zadatak da utvrde njihovu vjerodostojnost, što je neupitno.
Nakon obavljena posla u jednom trenutku ministarstvo nadležno za provjeru vjerodostojnosti potpisa objavljuje da je oko 500 000 potpisa nevjerodostojno. Dakle nisu se stekli uvjeti za održavanje referenduma.
Nakon toga Saborski odbor za Ustav poslovnik i politički sustav 717 000 potpisa proglašava vjerodostojnima i zaključuje da su se stekli uvjeti za održavanje referenduma i predmet referenduma daje Saboru na donošenje odluke.
Nakon toga Vlada sporni zakon povlači iz procedure. Što je najkontroverznija odluka u cijeloj priči i potez koji ozbiljno u pitanje „dobru vjeru“ sudjelovanja Vlade u „operaciji referendum“
Uvidjevši da bi referenduma najvjerojatnije moglo biti, Vlada povlačenjem zakona iz procedure tek nakon što saborski odbor utvrđuje da su se stekli uvjeti za održavanje referenduma, izvlači posljednji adut, jer ako referendum uspije (što je vjerojatno da će uspjeti ako ga bude) onda ni ova ni bilo koja buduća Vlada ne može pitanje izmjene zakona na predloženi način ne može staviti na dnevni red bez raspisivanja novog referenduma na istu temu. Ako pak referenduma ne bude Vlada može protokom minimalnog roka, kada joj to najbolje odgovara pitanje spornog zakona staviti na dnevni red.
Nakon povlačenja zakona iz procedure Saborski odbor saboru predlaže zaključak da se o cijeloj stvari zatraži mišljenje Ustavnog suda. Isti zaključak je u uoči nastanka ovog članka Sabor i donio. Pilatovsko pranje ruku Vlade i sabora i prebacivanje odgovornosti u svezi s referendumom na Ustavni sud pokazuje dvije stvari. Prvo pokazuju gdje je centar moći i koncentracija vlasti, drugo kakva je pozicija sindikata unutar „trodiobe“ vlasti, treće diskretnu poruku Ustavnom sudu kakva se odluka od njega očekuje. Svi pokazatelji i ponašanje predlagatelja ukazuju na to da predlagatelj spornog zakona svim sredstvima njegovu odgodu želi učiniti na što kraći rok privremenom.
Opravdani su neki stavovi oko referenduma koji mu daju i političku dimenziju. To ponajprije što ovolika potpora inicijativi sindikata nije zakonodavno , već socijalno i političko pitanje, a budući da se zahtjevom za održavanje referenduma i njegovim provođenjem od Vlade nešto zahtjeva ili ju se obvezuje na određeno postupanje, to je duboko u sferi politike. To ponajprije stoga što su potpisi vlasništvo građana, a ne sindikata ili Vlade.
U ovom kontekstu poučan je primjer iz Slovačke. Od pet pitanja oko kojih se tražio referendum je u postupku potrebnom za raspisivanje referenduma većina je pozitivno riješena no referendum se svejedno održava.
Ovdje nije riječ o aktualnoj vladi, već i o bilo kojoj budućoj vladi koja ovakve izmjene zakona ne može predložiti niti ih sabor može donijeti bez održavanja novog referenduma o istom pitanju.
Referendum je najizravniji oblik komunikacije građana i političke elite, čime se od elite zahtijeva ili joj se naređuje određeno postupanje.
Potencijal gotovo plebiscitarne podrške javnosti
Operacija referendum je prvi i jedini trijumf sindikalnog pokreta u Hrvatskoj od osamostaljenja.
Mada se na prvi pogled ne čini tako, akcija referendum je demaskiranje socijalnih partnera. Sindikat prvi puta od 1990 godine za svoju akciju ima masovnu podršku građana. Pri čemu je na kušnji njegova autentičnost i pravo postojanja, jer je u javnosti percepcija sindikata (uz iznimke) u zabrinjavajuće visokoj razini negativna. Naime dijalog sa ostalim socijalnim partnerima i sukobljavanja oko nekih pitanja se percipira u velikoj mjeri kao odnos i sukob elita u kojem ona sindikalna zbog svoje heterogenosti i razjedinjenosti te partikularnih interesa uglavnom gubi.
U igrokazu oko referenduma pokazalo se opravdanim odgovoriti na više pitanja koja duboko zadiru u narav demokracije u Hrvatskoj. Ponajprije tko utvrđuje razloge za referendum. Dali je to sui generis pravo građana ili pravna, politička ili ina institucija o tomu odlučuje u ime njih. U ovom slučaju se pokazalo da je pravo sindikata na inicijativu za obranu donje granice dostojanstva radnika i rada neupitno, pod uvjetom da ta inicijativa ne uspije. A u slučaju uspjeha kao u aktualnom slučaju na scenu stupa onaj koji ima moć manipulacije autoritetom države, u strahu od uspjeha referenduma koji znači obvezan naputak za buduće ponašanje vlasti o istom pitanju, tu aktivnost sindikata minorizira i osakaćuje na način da institucija određuje da su nestali razlozi za referendum. Drugo tko je jamac prava i zaštite tog istog prava. Dali su to Ustav i zakoni koji utvrđuju pravo i proceduru za njegovu realizaciju ili je to institucija koja po potrebi vlasnika autoriteta države umjesto pravne odluke o pravu i proceduri donosi političku odluku o razlozima za istu stvar (čitaj referendum).
“Sloboda”
„Sloboda“ je riječ koja se prečesto iskorištava u svrhe koje s njom nemaju zapravo nikakve veze. „Sloboda“ u „slobodnom tržištu“ znači jednostavno sljedeće – slobodu kapitala da bez ikakvih ograničenja iskorištava radnike, težnju za slobodom koja bi tajkune oslobodila od državnih ograničenja koja propisuju minimalnu visinu plaća, ekološke standarde, propise o radničkim pravima itd., slobodu koja bi omogućila većim i moćnijim zemljama da se bogate na račun manjih i siromašnijih zemalja itd. Ta „sloboda“ znači ogoljenje radnog odnosa na ekonomsko tržišnu kategoriju. Od tog tipa slobode radnici ne trebaju očekivati ništa pozitivno.
Sindikati ipak nisu tako nemoćni
Ovaj trijumf sindikalnog jedinstva u promišljenoj, jasnoj i s predvidivim rezultatom organiziranoj akciji pokazao je tri stvari s dugoročnim socijalnim posljedicama. Prvo, sindikat bez obzira na sve kontroverze i nelogičnosti unutar sindikalnog pokreta nije nemoćan kolika je percepcija javnosti o tomu, pod uvjetom da se akcija osmisli i da nastupa jedinstveno. Drugo, ionako nisku razinu povjerenja građana u institucije dugoročno je spustio na još nižu razinu. Koje jamstvo sindikati i građani koji su ih podržali imaju da vlada uredbom ili na neki drugi način (na što ima pravo) neće riješiti to pitanje na način na koji je i namjeravala prije akcije za referendum. Jedino je sigurna poruka nositelju akcije za referendum i onima kiji su svojim potpisom toj akciji dali legitimitet da je moguće samo ono što, i kada, odgovara vlasniku autoriteta moći, jer će „misleće“ institucije umjesto „nemislećih“ građana odlučivati, imali razloga zahtjevu za neko postupanje vlasti ili nema.
Treće, sindikat (misli se na sve sindikate u Hrvatskoj) nužno treba odgovoriti na pitanje kako ovaj trijumf koji se dogodio u raljama politike upotrijebiti kao idejno polazište za povećanje razine pregovaračke moći u pregovorima o globalnim pitanjima na nacionalnoj razini.
