Hrvatski radnici parlamentarne izbore dočekuju s nepodijeljenim nezadovoljstvom. Prijelaz sa planskog gospodarstva na tržišno, umjesto općeg prosperiteta, doveo je do ogromnih socijalnih razlika.
Mučninu izaziva podatak da u Hrvatskoj s jedne strane imamo tri stotine tisuća nezaposlenih i milijun i dvije stotine tisuća umirovljenika od kojih su većina socijalni slučajevi, dok s druge strane u toj istoj Hrvatskoj predsjednik uprave banke ima godišnja primanja od preko pet milijuna kuna. Taj podatak govori o socijalnoj neosjetljivosti, što više gramzivosti, onih koji stalno ponavljaju kako su u Hrvatskoj radnici prezaštićeni i preplaćeni.
Plaće od 2.814 do 450.000 kuna
Prosječna plaća u Hrvatskoj iznosi 5.365 kuna. Međutim, to nije prosječna plaća hrvatskog radnika. U taj prosjek uračunata je mjesečna plaća od 450 tisuća kuna spomenutog predsjednika uprave banke i plaće svih onih koji primaju pedeset i više tisuća kuna mjesečno. Realna radnička plaća je ispod pet tisuća kuna. Ako u obitelji radi oboje supružnika i imaju dvoje djece, njihova primanja su dovoljna jedino za to da kubure od prvoga do prvoga u mjesecu.
Gotovo svakodnevno na televiziji možemo gledati priloge o radnicima uništenh tvrtki. Žene plaču jer njihove obitelji i njihov djeca nemaju što jesti, dok muškakrci s grčem na licu govore o tome da su duhovno i materijalno potpuno propali. U isto vrijeme svako malo na površinu izbija podatak o političkim i drugim maherima koji su se iz malih stanova preselili u vile a da pri tome nikome nije jasno kako su se oni dočepali bogatstva.
Izostala je pravednost
Hrvatska kakva je sada nepravedna je država. Nikome ne pada na pamet da provijeda uravnilovku. No bizarno je to da su u tranzicijskom metežu najbolje prošli oni koju su upropastili hrvatsko gospodarstvo, dok ceh za sve njihove propuste plaćaju oni koji žive isključivo od svog rada.
Država sa ogromnim brojem nezaposlenih, velikim brojem umirovljenih radno sposobnih ljudi, nesankcionirnaom praksom da se radnici ne plaćaju za svoj rad a računi da se ne podmiruju, nije uspješna država.
Materijalnoj bijedi pridružuje se duhovna bijeda. Bogaćenje temeljeno na kriminalu ili zloupotrebi položaja obezvređuje rad. Danas nije daleko od istine tvrdnja da je svatko onaj tko pošteno radi budala.
Mijenjanje takve zbilje jedna je od najvažnijih zadaća garniture koja će nakon izbora doći na vlast. Hrvatska, koja se temelji na materijalnoj i duhovnoj bijedi, ne može računati na to da će se odljepiti od europskog dna na kojem se sada nalazi.
