Rujan 2015. – Prebacivanje tereta na slabije

Rujan 2015. – Prebacivanje tereta na slabije

Povijest pokazuje da teret nečije pogreške često snosi netko drugi. Nevjerojatna je lakoća kojom se odgovornost s jačega i danas bezobzirno prebacuje na druge. Evo dva aktualna primjera.

Izbjeglička kriza

Rijeke očajnika slijevaju se prema Europi. Izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Afrike. Žene, djeca, muškarci, svi dolaze u novu obećanu zemlju. Opasnosti, stradanja i patnje na njihovom putu nebrojene su, no unatoč svemu sve ih više pristiže tražeći spasenje.  

Oni humaniji bi ih primili sve, drugi bi primili samo kršćane, treći bi ih sve vratili, a neki već sada dižu zidove. Zlobnici ističu da tu može biti i terorista, ali to ne daje pravo okretati glavu od patnji ovih ljudi.  

Također zabrinjava i površnost kojom svi naši političari ocjenjuju to što se događa u susjedim zemljama. Ako se zaista dignu zidovi i fizički zatvore sadašnji koridori, rijeka izbjeglica prema srcu Europe može se lako preliti i preko našeg teritorija, a moglo bi se dogoditi i da na svojem putu k srcu Europe budu zaustavljeni baš na našem teritoriju. Kako ćemo se mi nositi i pomoći desecima pa i stotinama tisuća potrebitih, kada se teško nosimo i sa nama samima. 

 Pitanja i prijepora će biti sve više. Izbjeglice bi mogle i dalje pristizati, jer dolaze iz ugroženih regija koje su zajedno veće od same Europe. Hoće li ih Europa sve primiti? Hoće li se izbjeglice asimilirati, ili će ugroziti europski način života? Hoće li se i oni razočarati, te svoju ljutnju s agresora prebaciti na one koji ih nisu zbrinuli kao što su se nadali? „Obećana zemlja“ Njemačka neće primiti sve. Hoće li ostale zemlje Unije primiti izbjeglice u pripadajućem razmjeru? Hoće li članice Unije početi zatvarati svoje granice, ili će cijela Unija zatvoriti svoju vanjsku granicu?

Sva ova pitanja su značajna i ima ih još, ali sve su to sekundarna pitanja. Naime, izbjeglička kriza je tek sekundarni pokazatelj, višegodišnjih tragedija, a koje se sada zornije doživljavaju, jer doslovce kucaju Europi na vrata.

Izvorne tragedije su produkt surove globalizacije, koja je došla do te mjere da najjači kako im odgovara vrše destrukciju država, regija i čitavih naroda. Stoga primarno treba suzbijati ratove, režime, nasilje i nehumane uvjete života koji tjeraju izbjeglice na drugi kraj svijeta. Treba tražiti načine kako stvoriti normalne uvjete za ljudski život u njihovim domovinama, jer u protivnom oni koji su ih otjerali pobjeđuju u potpunosti.

Bliski istok i mnoge zemlje Afrike desetljećima se destabiliziraju. Dok SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i drugi tamo direktno ili indirektno ratuju, šire svoje viđenje poretka i demokracije, države na tom području dolaze u stanje rasula i doslovce nestaju. Za to vrijeme multinacionalne kompanije rade što god hoće. Nafta i ostali vrijedni resursi nesmetano se prelijevaju k njima. A koju primarnu ulogu dobiva Europska unija, koja na svjetskoj vojno-političkoj pozornici ima ulogu promatrača, ona zbrinjava rijeke izbjeglica iz ugroženih područja. To je svakako humano, ali takvo stanje je za Europu dugoročno teško održivo i tipičan je primjer prebacivanja tereta na druge. Prvo na najslabije koji dakle moraju izbjeći, a potom na Europu koja ih pokušava zbrinuti.

Globalno selo, kakvim je postao ovaj svijet, mora tražiti nove načine uspostave mira, a to svakako neće biti globalne seobe naroda. Stoga Europska unija mora tražiti načine kako da se stanje u ugroženim regijama stabilizira i to upravo od onih koji od nje dijele veći dio odgovornosti za to.

Na ovom testu Europska unija može ojačati, početi djelovati kao nadnacionalna cjelina, ali mogu isplivati na vidjelo i uskogrudni ekonomski interesi koji još uvijek temelj njezinog postojanja a to bi pak moglo značiti produbljenje njezine krize i mogući početak kraja.

Krediti u švicarskim francima

Druga priča događa se kod nas i jednake je težine, jer u njoj također ljudi ostaju bez krova nad glavom. Trakavica rješenja za nesretnike koji imaju kredite u švicarskim francima čini se dolazi kraju. Predizborni adut ili ne, Vlada najavljuje rješenje da će se jednostavno rečeno kredit u švicarskim francima pretvoriti u eure. Izračunao bi se preplaćeni dio kredita, pa bi se dio glavnice kredita otpisao. „Trošak“ takve konverzije i otpisa dijela glavnice, išao bi na teret banaka, a „gubitke“ banaka zbog takvog pretvaranja država bi bankama kompenzirala priznavanjem poreznih olakšica.

Rješenje se svakako treba naći, a ovo se i čini jednostavno i logično. Ali obratimo pažnju na formulacija: „trošak konverzije“, „na teret banaka“ i „gubitke banaka“. I zaista. Iz banaka protesti, uključuju se i strani vlasnici, upozorava se, prijeti i plaće.

O kakvom trošku, teretu i gubitku banaka se uopće to govori? Koliki su gubitak podnijeli naši građani zbog dosadašnjih lihvarskih uvjeta, a koliku izvanrednu dobit su ostvarivale banke. Rizik kredita bio je u potpunosti prebačen na građane. Zašto se stvari ne nazovu kakve jesu. Ne radi se o nikakvom trošku, teretu, ni gubitku banaka, već o svođenju nerazmjerne dobiti u razumne okvire. Bankari će opet ostati u dobiti, te nemaju pravo cviliti nad svojom „jadnom“ sudbinom. 

Teret se opet prebacuje na drugoga, jer se spominju još i porezne olakšice za banke. Dakle država i građani kao porezni obveznici opet će morati podnijeti dio „tereta“ za banke, tereta koji ne postoji.

Banke su postale same sebi svrha, iako su one u suštini obične institucije u kojima mi čuvamo naš novac. Bez nas banke su ništa, a postavljaju se kao gospodari naših država, naših privreda, naših života. Iako su znatno i skrivile globalnu krizu, banke uporno žele sav teret prebaciti na druge, uporno žele još veću dobit, a njihovoj pohlepi za našim novcem i dobrima nema kraja. Bertolt Brecht je davno upitao ali pitanjem i dao odgovor na ovo: „Što je pljačka banke u usporedbi s njezinim osnivanjem?“ Kad netko prelazi sve granice te opet ne staje, treba mu jednom jednostavno reći: Dosta!