Svijet je bio na strani Hillary Clinton, a pobijedio je Donald Trump. Mjesecima smo bili obasipani šupljim analizama, krivim prognozama i apsurdnim zaključcima, tako da je izbor Trumpa za 45. predsjednika SAD-a još šokantniji, neočekivaniji te još veće iznenađenje. Stavovi većina rasprava relevantnih političkih krugova u svijetu svodili su se na pitanje o katastrofalnim posljedicama koje podrazumijeva ideja Trumpa na čelu najmoćnije velesile na svijetu. Zbunjujuća je činjenica da je Clinton izgubila izbore, iako je osvojila više glasova od Trumpa. To je rezultat takozvanog “sortinga”. Amerika je društvo s visokom mobilnošću stanovništva i nije rijetkost da pojedinac, pa i cijela obitelj, više puta u životu preseli iz jednog kraja države u drugi. Sortingom su sociolozi nazvali trend da oni koji sele biraju savezne države, gradove pa i kvartove u kojima su okruženi sebi sličnima, socioekonomski i politički. Tako nastaju republikanske i demokratske “utvrde”. Njihovi glasovi na izborima ne mijenjaju političke odnose u tim državama, ali smanjuju njihov udio u drugim državama. Također, njihovi glasovi pridonose ukupno većem zbroju na nacionalnoj razini – zato je moguće da je Clinton izgubila izbore iako je osvojila većinu glasova.
Glasači novog predsjednika?
Tko su glasači novog predsjednika? Na posljednjem predizbornom skupu, dan prije predsjedničkih izbora grmio je kako će sutra radnička klasa uzvratiti udarac. Trumpova radnička klasa Amerike, ona koja je desetljećima pristojno živjela od svojega rada i koja je masovno potonula u jeku globalizacije tržišta i općeg tehnološkog napretka, uzvratila je udarac. Trump je predsjednik. Samo nekoliko mjeseci prije, gotovo jednaki scenarij odigrao se u Velikoj Britaniji. Na opće iznenađenje, suprotno očekivanjima i najavama stručne javnosti, većina birača Velike Britanije odlučila je na referendumu u lipnju da toj državi više nije mjesto u Europskoj uniji. A takvoj je odluci u najvećim dijelu, pokazale su kasnije analize, pridonijelo radništvo. Stariji, slabije obrazovani radnici u najvećem su postotku izašli na referendum i gotovo dvotrećinski glasali za Brexit.
Gubitnici globalizacije
Jesu li to nevidljivi glasači, koji su prošli ispod radara gotovo svih predizbornih anketa, i u Velikoj Britaniji i u SAD-u, kao što su godinama bili ispod radara interesa većine političkih elita koje su njihovo postojanje, i rastuće probleme, sustavno ignorirale? Nevidljivi glasači, radnička klasa mahom bez završenog fakulteta i starije dobne skupine – oni koji su najviše stradali, čiji je status i standard iz godine u godinu sve lošiji – u protekle su pola godine, s posljedicama kojih ćemo tek biti svjedoci, postati itekako vidljivi. I to u samom epicentru kapitalizma, u najbogatijim državama svijeta. Radi li se o gubitnicima globalizacije, slabije obrazovanim radnicima čija su radna mjesta s otvaranjem globalnog tržišta nestajala, koji su sve manje potrebni, koji za sebe ne vide budućnost? Dok su se njihove države bogatile, jer Velika Britanija i SAD definitivno su, kao države, pobjednice globalizacije – oni su osiromašivali, propadali. I upravo su oni, baš u jezgri kapitalizma, stvorili snažan i moćan protestni glas nesretnih – glas onih koji nisu ni za jedne, ni za izlazak niti ostanak, ni za laburiste, ni za konzervativce, ni za demokrate. Oni su za kažnjavanje establišmenta koji ih je, prema njihovu mišljenju, doveo u poziciju u kojoj se nalaze. A ta je pozicija gubitnička, besperspektivna, nasuprot poziciji establišmenta koji stoji sve bolje i bolje. Upravo taj presudni revolt, posebno bjelačkog radništva, preklapajući je element između izglasanog Brexita i Trumpove pobjede. Taj niz preklapajućih elemenata mogao bi se nastaviti i u dijelu drugih bogatih zemalja – primjerice, već na francuskim predsjedničkim izborima.
Izgleda da je došao trenutak u kojem je u dijelu najrazvijenijih država, masa, ili sve više onih koji gledaju kako im djeca žive lošije od njih, kako oni sami žive lošije nego prije, kako ne mogu naći pristojan posao ni preživjeti od svoga rada, postala kritična. Rastuće nejednakosti, i u primicima, tako i onih u mogućnostima i prilikama, i razlike stvorene unutar država koje su se, kao države bogatile, dosegnule su razinu neizdrživosti pogotovo za one koji su izgubili.
Političke elite, i lijeve i desne, tijekom ere zadovoljnog radništva razvile su lijepu političku korektnost, brinu se o manjinama, ljudskim pravima, LGBT zajednicama, rodnoj jednakosti. Međutim, kao da uslijed novih interesa nisu primijetile što se događa s radništvom, nisu uočile galopirajuće socijalne nejednakosti. U takvim okolnostima, čitav svijet obespravljenih, osiromašenih i izgubljenih, razvija prijemčivost i okreće se političkim akterima s one strane političke korektnosti, koju u pravilu počinju poistovjećivati s elitama. Trenutno se događa veliki lom u kapitalističkom svijetu, tektonska promjena, koju je u ovom trenutku teško dokučiti i s kojim posljedicama.
Gdje su tu američki sindikati?
Osjećaj gubitka društvenog statusa, privilegiji koji s njim idu i opći dojam da se Amerika značajno mijenja i postaje sve manje bijela, stvara kod birača tjeskobu, na koju dobro sjeda Trumpova retorika, plan gradnje zida prema Meksiku, deportacije neregistriranih useljenika i najava da će “Ameriku ponovno učiniti velikom”.
Amerika je tehnološki najrazvijenija država na svijetu, koja ima relativno visoku cijenu radne snage. Potreba za radnicima s niskom razinom specijalizacije zbog toga je sve manja, posebno u konkurenciji Meksika, Kine i drugih azijskih država u koje se takvi poslovi mogu “outsourcati”. A u međuvremenu dolazi do erozije američkih sindikata. Još od vremena New Deala, radnički sindikati nisu samo demokratska utvrda, nego i važna organizacijska snaga, koja je na izborima uvijek isporučivala (uglavnom bijelu) radničku klasu demokratima. Politička orijentacija sindikata nije se promijenila, ali je značajno degradiran njihov utjecaj. Jimmy Carter bio je krajem 1970-ih posljednji predsjednik koji je ojačao ulogu sindikata u društvu. Svi predsjednici nakon njega, uključujući i demokrate Billa Clintona i Baracka Obamu, nisu poduzeli ništa kako bi spriječili eroziju sindikata pod pritiskom “big businessa”. Sindikati i danas podržavaju demokrate – uostalom, zbog njih je Clinton u kampanji “promijenila mišljenje” i usprotivila se Transpacifičkom partnerstvu (TIPP-u). No, moć sindikata danas je gotovo pa zanemariva. I to je jedan od razloga poraza Clinton: sindikati nisu bili u stanju spriječiti da bijela radnička klasa u Wisconsinu, Pennsylvaniji, Michiganu, Ohiju, koju su uvijek usmjeravali prema demokratima, ovog puta promijeni mišljenje i od očekivane baze za izbor Hillary postane baza za izbor Trumpa. Kolika je (izgubljena) važnost sindikata za demokrate, dobro se vidjelo u Nevadi. Iako su čak i općenito nepouzdane ankete govorile da je utrka u toj državi vrlo tijesna, Clinton je osvojila Nevadu. Presudna je bila činjenica da Nevada, za razliku od Srednjeg zapada, i danas ima moćne hotelijerske sindikate u Las Vegasu, koji su se potrudili da njihovi članovi glasaju za demokrate.
