Mjesec dana prije izbora sindikalnu pozornicu napustio je još jedan prekaljeni sindikalni borac za prava radnika. Čini se da pred svake izbore blještavilo saborskih klupa zavede ponekog sindikalca i odvede ga u političke vode.
Iz sindikata u politiku
Prije nekoliko godina je Hrvatska narodna stranka u svoje redove primila Dragutina Lesara,
koji je, nedugo prije toga bio na čelu SSSH-a. U prošlom je mandatu Dragutin Lesar bio član Kluba saborskih zastupnika HNS-a. Istina i kao saborski zastupnik u oporbi zalagao se za prava radnika bolje od nekih sindikalaca, predlagao zakone za poboljšanje prava radnika i običnih ljudi, ali, zbog njegovog oporbenog statusa niti jedan njegov prijedlog nije prihvaćen. Nešto prije posljednjih izbora, sa mjesta tajnika SSSH-a, u SDP je otišao Damir Gašparović, koji je, doduše, kao nestranački kandidat sudjelovao na proteklim izborima, ali nije ušao u Sabor. Nastavio je raditi u SDP-u, a s anketom o pravima radnika, koju je proveo, izazvao je priličnu buru kod nekih poslodavaca. Protekli mandat Sabora možda je najviše obilježio bivši sindikalist Silvano Hrelja, koji je, zahvaljujući teškom položaju umirovljenika, kao član do tada oporbene Hrvatske stranke umirovljenika ušao u Sabor. Budući da je odmah po završetku izbora Hrvatska stranka umirovljenika postala koalicijski partner vladajućih, Silvano Hrelja je u nešto lagodnijoj ulozi pregovarao o položaju umirovljenika i tzv. “novih” umirovljenika. Na normativnoj razini su “novi” umirovljenici i dobili neka prava, ali, koliko će od tih prava umirovljenici imati stvarne koristi, shvatit će vjerojatno kad prođu izbori.
Na sindikalnoj je sceni bilo još gorljivih sindikalaca kojima su ideali bili u politici, ali, do danas te ideale nisu uspjeli ostvariti kao saborski zastupnici. Svim sindikalcima još uvijek je u sjećanju predvodnica demokratizacije sindikalne scene iz početka devedesetih, gospođa Vesna Kanižaj, koja je neuspješno sudjelovala na izborima za Hrvatski sabor noseći samostalnu listu.
Iz opozicije među vladajuće
Iz ovog kratkog pregleda sindikalnih prelazaka u politiku vidljivo je da su neki sindikalci odlazili sa svojih pozicija iz želje da se ostvare u politici, a neki su djelovali u sindikalnom pokretu da bi bili bliže politici. Međutim, u svim naprijed navedenim situacijama radilo se o angažiranju sindikalaca u oporbenim političkim strankama, jer, sindikati, na nezavisnoj političkoj poziciji, rijetko kada (gotovo nikada u povijesti) nisu uspjeli ostvariti interese svojih članova u paktu sa vladajućima. Stoga iznenađuje transfer sindikalca Borisa Kunsta kojeg mnogi prepoznaju kao “kontroverznog”, a koji se dogodio gotovo u tajnosti, niti mjesec dana prije izbora, sa čelne pozicije jedne sindikalne središnjice (doduše, nejasne pozicije) ravno na listu kandidata vladajuće stranke i to na poziciju koja gotovo garantira ulazak u Hrvatski sabor. Da se ne radi o sindikalnom čelniku koji je gorljivije od svih ostalih zastupao sindikalno zajedništvo, osnivajući čak, u tu svrhu i novu sindikalnu središnjicu, činilo bi se da je to još jedna politička borba sindikalca koji želi ostvariti svoje političke ideale. Da se ne radi o sindikalnom čelniku koji je tako gorljivo nastupao na prvomajskim skupovima radnika i ulazio u sukob sa vladajućima kad se to od sindikata nije očekivalo, radnici ovaj “transfer” možda ne bi niti zamijetili. No, reći iznenada zbogom sindikatu nakon toliko godina sindikalnog rada, u vrijeme kad je sindikalna scena gotovo razorena i otići u politiku, predstavlja svojevrsno iznenađenje za sve radnike članove sindikata. Što je uvjetovalo tako naglu odluku sindikalnog čelnika?
Rad na sindikalnom (ne)jedinstvu
Valja se prisjetiti da je vrlo gorljivo zastupao tezu o neophodnom sindikalnom zajedništvu, da je u tu svrhu, za objedinjavanje šest postojećih, osnovao i sedmu sindikalnu središnjicu, da je upravo osnivanjem sedme sindikalne središnjice “odveo “dio članova i sindikalnih stručnjaka iz dvije sindikalne središnjice, a posredno je time utjecao i na smjenu dotadašnje predsjednice najveće sindikalne središnjice, te time uzdrmao upravo najveću sindikalnu središnjicu. Nedugo zatim, ostvario je davnu sindikalnu ideju i osnovao Sindikalni institut, nacionalnu stručnu instituciju za izučavanje i istraživanje radničkih prava, čija su vrata još uvijek zatvorena za radnike i članove sindikata. Svoju kontroverznost često je potvrđivao raznim izjavama i prijedlozima koji su se isticali kao nedovoljno raspravljene i nerijetko, usamljene ideje na sindikalnoj sceni. Jedna od često izgovorenih ideja bila je i najava tzv. “sindikalne liste” na izborima za Hrvatski sabor, naglašavajući da se radnici za svoja prava mogu izboriti samo i jedino u Hrvatskom saboru. Većina na sindikalnoj sceni se ipak nije priklonila toj ideji, vjerujući u dokazanu moć sindikalnog pokreta neovisno o politici, te “sindikalne liste “nije bilo. Kontroverznost proizlazi i iz nedavno izrečenog mišljenja prema kojemu bi zastupnicima u saborskim klupama trebalo ukinuti sve povlastice i učiniti ih ravnim ostalim građanima. Bilo kako bilo, jasno je da se u ovom slučaju ne radi o “običnom sindikalnom transferu u politiku “.Očito je jedino da sindikalno okruženje ovom posljednjem sindikalnom transferu nije doraslo. Ili se radi o prijelazu u politiku zbog nemogućnosti ostvarenja sindikalnih ciljeva u raspršenom i učmalom sindikalnom okruženju, ili transfer u politiku predstavlja krunu dosadašnjeg djelovanja u sindikatu. Čudno je, međutim, da netko tko je desetljećima obilježavao sindikalni pokret, odlazi iz njega gotovo samozatajno.
Zastupnik sindikalnih ili vlastitih interesa
Hoće li ovaj transfer uroditi plodom i da li će kao saborski zastupnik utjecati na oblikovanje sindikalne scene i prava radnika i kako, valja pričekati i vidjeti. Ipak, odlazak u politiku jednog sindikalnog čelnika sa čelne pozicije jedne sindikalne centrale uvjetovat će sigurno nova preslagivanja na sindikalnoj sceni koja bi ponovo mogla uzdrmati, ako ne i oslabiti, sindikalno zajedništvo koje u zbilji nikada nije niti postojalo.
