Od 1997. godine, kada je donesen Zakon o udrugama, vodi se trakavica oko sindikalne imovine i njezine podjele među sindikalnim središnjicama. Naime, tim je zakonom uređeno da se imovina kojom su sindikati imali pravo upravljanja ili korištenja, osim one koja je bila u vlasništvu, ima podijeliti međusobnim dogovorom sindikata. Ukoliko se sindikati u roku od 180 dana od dana stupanja na snagu Zakona ne dogovore o podjeli nekretnina one postaju državno vlasništvo. Kako se sindikati u međuvremenu nisu uspjeli dogovoriti, država na sebe preuzima obvezu evidentiranje sve imovine, definirati kriterije i vratiti tu imovinu sindikatima.
Nemoguć dogovor među središnjicama!?
Sindikati se nisu dogovorili a država nije donjela kriterije i vratila sindikalnu imovinu. Ali se zato nastavila upisivati kao vlasnik na svu sindikalnu imovinu pa čak i na onu koja je bila u vlasništvu sindikata. U međuvremenu, 2001. godine, izmjenjen je Zakon o udrugama, na način da prestaje obveza države vraćanja sindikatima njihove imovine. Sada nema nikakve zakonske obveze, osim političke volje, i obveza prema konvencijama Međunarodne organizacije rada. Retorički politička volja postoji …Vi se sindikati dogovorite, a mi čemo onda kao izvršna vlast učiniti svoje… Savez samostalnih sindikata Hrvatske imao je svu imovinu na korištenju i upravljanju i ne prihvaća ni jednu inicijativu ili prijedlog ostalih središnjica (NHS, Matica, HUS, URS). Znajući da se sindikati ne mogu dogovoriti država benevolentno čeka dogovor sindikata, do kojega očigledno ne može doći i na taj način utječe na dodatni razdor među središnjicama. I tako to traje više od desetljeće.
Grafičari sporo, ali ipak dolaze na svoje
Grafičari su za razliku od mnogih drugih uvijek imali specifičan odnos prema imovini. Ili su kupovali, ili su gradili ali uvijek su bili vlasnici. Pa čak i šezdesetih godina kada je tadašnja država donjela Zakon o nacionalizaciji sindikalne imovine, ostavljeno je grafičarima u vlasništvu prizemlje i prvi kat u Domu sindikata grafičara u Zagrebu. Upravo tu imovinu, država Hrvatska je 2005. godine u izvanparničnom postupku upisala kao državno vlasništvu i to tihom nacionalizacijom, bez zakonske podloge.
Istina prvo je opčinski sud odbio državu da bi županijski sud preinačio odluku i upisao državu kao vlasnika. Nakon postupka mirenja sa državom i tužbe Sindikata grafičara, opčinski sud je odbio tužbu koju je nako toga po žalbi sindikata županijski sud prihvatio i naložio ponovni postupak. U ponovljenom postupku opčinski građanski sud, 28. travnja 2010. presudio je da se država ima brisati a Sindikat ponovo upisati kao vlasnik prizemlja i prvog kata sa ukupno 17 soba i dvije dvorane. Uz to je država dužna sindikatu naknaditi parnični trošak u iznosu od 161,437,50 kuna.
Imovina grafičara nije ni mogla postati vlasništo države
U obrazloženju presude između ostalog stoji: Iz povjesnog izvatka se vidi da je čitava zgrada bila vlasništvo sindikata da bi nacionalizacijom sindikat kao pravna osnova ostao vlasnikom prizemlja i prvog kata. Zbog toga je uknjižba države po odluci županijskog suda neistinita. S obzirom da ova nekretnina nije bila u društvenom vlasništvu nego u vlasništvu Sindikata, nije ni mogla postati vlasništvo države. Postoji mogućnost da se državno odvjetništvo u roku od petnaest dana žali županijskom sudu, a ako ne, presuda nakon petnaest dana postaje pravomočna.
