Još se nije stišala rasprava i polemika o novom Zakonu o radu (“Narodne novine” broj 149/09 ) koji je stupio na snagu 01. 01. 2010.godine, a već se kreće u dovršetak druge, davno započete inicijative za donošenje Zakona o reprezentativnosti sindikata. Prema nekim izvorima informacija isti je još nedostupan široj javnosti, dok se na njega ne očituju stručnjaci Međunarodne organizacije rada. Oni koji ga predlažu vjeruju da će se njime riješiti, ako ne svi, a ono bar ključni sindikalni problemi.
(Pre)Velik broj sindikata
Naime, u praksi je vidljivo da se svake godine događa sve veća disperzija sindikata koja značajno slabi snagu svih sindikata u Hrvatskoj i znatno ograničava mogućnosti za djelovanje temeljem Konvencija Međunarodne organizacije rada. Iako je u početku prevladavalo mišljenje da su radnici nakon višegodišnjeg sindikalnog jednoumlja željni industrijske demokracije, pa da se iz tih razloga osniva sve više sindikata i da će to samo po sebi prestati, vrijeme i praksa su pokazali da se dogodilo upravo obrnuto. Razlozi za to su razni, prije praktični i politički nego stvarna želja za doprinos industrijskoj demokratizaciji sindikata.
Razvoj sindikata u neovisnoj Hrvatskoj
Gledano unatrag, prvi nezavisni sindikati su nastali nešto prije višestranačja i osamostaljenja Republike Hrvatske. Motivi za nastanak novih sindikata bili su iskreni, neopterećeni politikom prožeti stvarnom namjerom da se štite interesi radnika. Iako je to tada bilo opasno, mnogi tadašnji sindikalni lideri su smogli snage i hrabrosti da se odupru starom sustavu i da izgrade nove sindikate, nove sindikalne središnjice, novu strukturu radničke zaštite i na kraju, novi društveni poredak.
Na početku devedesetih su upravo sindikalisti pokazali zavidnu hrabrost kada je trebalo štititi obespravljene i ugrožene radnike. U početku devedesetih, prva nezavisna sindikalna središnjica čiji je rad i razvoj podržao i ETUC, bila je Konfederacija nezavisnih sindikata Hrvatske. Na žalost, danas nitko, ili rijetko tko spomene tu sindikalnu središnjicu u povijesti razvoja sindikalnog pokreta Hrvatske, iako je ona, sa 24 granska sindikata u kojoj su u početku, kao osnivači, sudjelovali i sindikati javnih službi, predstavlja jezgru, odnosno, preteču razvoja sindikalnih prava koja se nisu mijenjala ni danas.
Naime, tada, u početku, svi novi sindikati nastajali su iz tadašnjih sindikata udruženih u SSSH koji je u bivšem sustavu bio jedina sindikalna središnjica koja je okupljala gotovo sve radnike. Međutim, tadašnji članovi u SSSH nisu bili organizirani sukladno načelima i odredbama Konvencije 87. Međunarodne organizacije rada (da je učlanjenje dobrovoljno), nego su to postali tek naknadno, transformacijom SSSH. Novi sindikati koji su izlazili iz SSSH nisu imali nikakva inicijalna sredstva za rad (jer je sa svom imovinom raspolagao i dalje SSSH), tako da su se snalazili na razne načine, koristeći dobru volju nekih poslodavaca da osiguraju prostor i pomoć sindikalnih središnjica iz EUROPE i svijeta (DGB, ETUC, AFLCIO i dr.).
Sve teže do zajedničkog jezika
U to vrijeme sindikalni je pluralizam bio poželjan, te nitko nije postavljao pitanje reprezentativnosti sindikata. Međutim, siromaštvo (zbog toga što je početkom, a i do sredine devedesetih ugašeno mnogo radnih mjesta, puno radnika je radilo a nije primalo plaću pa nisu plaćali članarinu, te zbog okupiranih dijelova zemlje) novonastalih sindikata i sindikalnih središnjica brzo je u sindikalno partnerstvo prizvalo politiku, koja se počela intenzivno baviti sindikatima kroz svoje “simpatizere” na sindikalnim funkcijama na svim razinama. Ta politička previranja su snažno uzdrmala sindikalni pokret, podijelila članstvo, ne po sindikalnom, nego po političkom opredjeljenju, a kao posljedica toga, nicali su novi sindikati i nove sindikalne središnjice. U to vrijeme, iz istih je razloga ugašena i Konfederacija nezavisnih sindikata Hrvatske iz razloga što je njezin tadašnji predsjednik bio član predsjedništva SDP-a, što neki predsjednici sindikata druge političke orijentacije to nisu nikako odobravali.
Umiješanost politike, nepostojanje pravog partnera na strani poslodavaca, nepodijeljena sindikalna imovina i drugi faktori utjecali su na entuzijazam mnogih sindikalista, ali i na sindikalne podjele, pa su iz središnjica izlazili neki sindikalisti i osnivali nove središnjice, a u tadašnjim poduzećima je također zabilježeno sindikalno hiperorganiziranje. Zbog navedenih podjela bilo je sve teže okupiti sindikate za istim stolom a kamoli sindikalne središnjice (što je do 1996.g. uredno funkcioniralo).
Referendum o reprezentativnosti
U to vrijeme stupio je na snagu i prvi Zakon o radu (“N.N.” 38/95), koji je postojeće stanje sindikalne organiziranosti legalizirao, ali je za slučaj neslaganja oko pregovaračkog odbora uveo obvezu referenduma. Međutim, referendum je proveden samo jedan put (Sindikat zaposlenih u srednjim školama) i nikada više. Kasnije su se odredbe Zakona o radu koje su sindikate obvezivale na suradnju ukinute.
Nema dogovora
Danas je vidljivo da se hrvatska sindikalna scena gotovo ne mijenja unatoč svim poduzetim naporima da se sindikalna scena okrupni, razlike smanje i svedu na veće jedinstvo i učinkovitost. Sindikalna disperziranost koja postoji na svim razinama, uz ovakav princip organiziranja ima za posljedicu sve više problema kako u odnosima s poslodavcima tako i u međusobnim odnosima.Vjerojatnost da se sve popravi samo od sebe je gotovo nikakva. Pogotovo dok ne dođe do promjene sindikalne politike i promjene osoba koje su nositelji, odnosno, zagovaratelji nekih opcije gotovo dva desetljeća.
Očito, kada se nešto ne može riješiti dogovorom, u pomoć se priziva Vlada, da te stvari riješi zakonom. U povijesti demokratskih sindikata koji traju nekoliko stoljeća, zakonima se ne uređuju pitanja koja su u isključivoj nadležnosti sindikata. Očito, sindikati u Hrvatskoj su različiti po tom pitanju, pa za mnoge sindikalne probleme traže zakonska rješenja, koja ponekad i nisu najbolje rješenje. Zbog čega? Zbog toga što se Zakonom uz sindikalno pitanje zaštiti i interes onoga tko zakone donosi, a ne samo sindikata. Treba se samo prisjetiti Zakona vezanih uz sindikalnu imovinu i načina kako je sva imovina sindikata preko noći postala državna. To se nije trebalo dogoditi da je među sindikatima bilo volje da se to pitanje međusobno riješi.
Oprez pri normiranju reprezentativnosti
Međutim, izgledno je da će se pitanje sindikalne reprezentativnosti ipak, na kraju, riješiti zakonom. Da li će to biti dobro ili loše za sindikalni razvoj i autonomiju sindikata, vidjet će se naknadno, kada obično postane kasno za dogovor. Ako se već zahtjeva donošenje Zakona o reprezentativnosti sindikata, sindikati bi trebali voditi računa da se utvrdi okvir (kao u Sloveniji), a da se ne predlažu vrlo detaljne odredbe koje bi praktično imale zadatak “usmjeravanja” sindikata u središnjice. Čini se da sadašnji prijedlog upravo ima takvu svrhu, pa je lako moguće da se stručnjaci Međunarodne organizacije rada o njemu izjasne negativno.
Jasno, kada je prijedlog rađen, nisu se uzeli u obzir kriteriji koji bi imali za svrhu poticaj u organiziranju članstva, nego su se kriteriji reprezentativnosti radili na temelju postojećeg stanja na sindikalnoj sceni i kopirali su se uvjeti koje ispunjavaju pojedine sindikalne središnjice. Takav pristup u predlaganju tako važnog uvjeta za rad sindikata je loš pristup jer izlazi iz lošeg stanja i loše prakse, a to se upravo želi izbjeći.
Iako bi bilo bolje da se reprezentativnost sindikata prepozna iz njihove snage, kroz djelovanje, a ne ispunjavanjem kriterija koje propisuje Zakon, ako se takav Zakon donosi, mora se biti vrlo oprezan kod utvrđivanja kriterija da se ne postigne suprotan efekt.
Na kraju, predlagači Zakona moraju znati da organiziranje radnika u sindikate nije samo nacionalno pitane, nego internacionalno, te da se sindikatima mora omogućiti djelovanje u skladu sa odredbama MOR-a i onda kada nisu reprezentativni. Pitanje je samo koju će onda svrhu imati takvi, “nereprezentativni” sindikati. Da li će pridonijeti homogenizaciji sindikalne scene, ili, naprotiv, osipanju članstva. Pitanje i odgovori nisu jednostavni, pa je potreban oprez i kod predlaganja ovakvih zakona koji ulaze u područje isključive sindikalne nadležnosti.
