Nedugo nakon objave „Manifesta za ekonomski zdrav razum“ kojim je zajedno s britanskim kolegom Richardom Layardom pozvao na širu primjenu poticajne fiskalne politike radi smanjenja nezaposlenosti i jačanje gospodarskog rasta, u Rovinju je, u okviru drugog, Adris Business Foruma gostovao američki znanstvenik i nobelovac, Paul Krugman. Samo pet dana nakon održavanja naprijed spomenutog Foruma, tri trga i najdužu ulicu Grada Zagreba je zažutila rijeka nezadovoljnih radnika javnog sektora, prosvjedujući protiv štednje i restrikcija koje su posljedica otkazivanja Temeljnog kolektivnog ugovora za javni sektor.
Nedugo nakon objave „Manifesta za ekonomski zdrav razum“ kojim je zajedno s britanskim kolegom Richardom Layardom pozvao na širu primjenu poticajne fiskalne politike radi smanjenja nezaposlenosti i jačanje gospodarskog rasta, u Rovinju je, u okviru drugog, Adris Business Foruma gostovao američki znanstvenik i nobelovac, Paul Krugman. Svoje ideje, javno izrečene u Manifestu, javno pripovijeda i tako pridobiva krug ekonomskih i političkih uglednika koji ga podržavaju.
Vlada provodi “politiku štednje”
Manifest je do sada potpisalo više od 9000 ljudi, uključujući i velik broj uglednih, svjetski poznatih ekonomista. U Rovinju su također bili prisutni naši najugledniji dužnosnici iz političkog, javnog i gospodarskog života. Nije poznato da li je netko od njih i tko, potpisao Manifest. Zbog čega je to važno?
Važno je zbog toga što upravo naši najugledniji ekonomisti, gospodarstvenici i političari, koji su uvijek u prvim redovima na ovakvim Forumima, u praksi slabo koriste spoznaje poznatih znanstvenika koji su javno i politički priznati u svijetu. Nakon završenih Foruma, naši se uglednici ponovo vraćaju svojim zakonitostima i provode samo njima opravdane mjere, kako bi opravdali svoje postupke, ili, možda i svoj „ego“.
Prosvjed sindikata javnog sektora
Naime, samo pet dana nakon održavanja naprijed spomenutog Foruma, tri trga i najdužu ulicu Grada Zagreba je zažutila rijeka nezadovoljnih radnika javnog sektora, prosvjedujući protiv štednje i restrikcija koje su posljedica otkazivanja Temeljnog kolektivnog ugovora za javni sektor. Sindikalni prosvjed organizirala je Matica hrvatskih sindikata. Koreografski zamišljen i proveden u bojama državnog stijega, okupio je oko sedam tisuća nezadovoljnih predstavnika znanstvene, obrazovne i zdravstvene „elite“ koja je javno pokazala svoje neslaganje sa politikom prema resorima iz kojih dolaze.
U bojama državnog stijega krije se simbolika koja govori kome je zapravo prosvjed upućen, protiv koga se prosvjeduje. Prosvjed je predstavljao više od tihe rijeke ljudi koja je koračala odmjereno i sigurno, dostojanstveno pokazujući sindikalna obilježja iskazujući svoje nezadovoljstvo. Prosvjed je govorio kroz visoko uzdignute plakate iz kojih su izlazile riječi razočaranja, riječi krivnje i prkosa, te prepoznatljive fotografije, nalik na karikature, glavnih „krivaca“ za stanje u kojima se nalazi znanost, zdravstvo, prosvjeta. Čelnici sindikata znanosti, osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja i medicinskih sestara riječima nisu štedjeli vladajuću garnituru političara i, kako su javno uzvikivali, promašenu politiku štednje. Nisu se štedjele ni neke medijske kuće, za koje se navodilo da su svoja izdanja stavile u službu vlasti i krupnog kapitala. Kritiku je dobio i dio sindikata javnih službi koji je pristao na odricanja u ovoj i idućoj godini. Sindikalni kolege su ih javno etiketirali kao izdajnike koji su iznevjerili radnike.
Protiv “štednje” na radnicima
Pred impozantnim brojem prosvjednika, kolonu je predvodio njihov čelnik koji je glasno rekao zbog čega je prosvjed sazvan: „Prosvjedujemo protiv ukidanja socijalne države, ekonomske politike koja zatvara radna mjesta, smišljenog smanjivanja cijene rada kako bi bili konkurentniji i pogrešne politike strogih mjera štednje, koja nemilice udara po obrazovanju i zdravstvu. Moramo izaći na ulice u spašavanju naših svetih vrijednosti: pravde, jednakosti, slobode.“
Očito je govornik na sindikalnom prosvjedu dobro pratio predavanje nobelovca Krugmana koje se spominje u uvodu teksta, jer je ovaj govor prožet njegovim mislima, a naročito slijedećim: “Na smanjenju deficita treba raditi s mjerom. Neki pokušavaju u ime štednje razbiti socijalnu državu i sve njezine zaštitne mjere.“ Naime, prema mišljenju ovog poznatog ekonomista i često citiranog nobelovca, i problemi učitelja i profesora, kao i restrukturiranja željeznica proizlaze iz politike štednje, koja u Hrvatskoj ulazi već u petu godinu. On upravo kroz svoj Manifest nudi drugačiji koncept izlaska iz krize, smatrajući da je uporna i dugotrajna štednja put u još veće siromaštvo. Istaknuvši na početku predavanja misao: „Jedna mi je od najvećih noćnih mora da sam se probudio kao premijer male zemlje na periferiji eurozone“, Paul Krugman je zapravo asocirao na probleme s kojima je suočena Hrvatska kao mala zemlja, sa velikim deficitom i velikim apetitima „velikih“ zemalja i kapitala koje iskazuju prema njoj. Ta rečenica parafrazira nemoć u borbi za izlazak iz recesije, nemoć koja je dodatno ojačana bankarskom stegom, deficitom i dubokom krizom koja je zahvatila društvo. Ovom rečenicom, nobelovac je upozorio ekonomiste, a posebice političare, da bi trebali ustrajati na preventivi i imati rješenja za krizu prije nego ona nastupi. No, kada već kriza nastupi, ne tražiti rješenja u štednji, nego u proizvodnji i izvozu. „Stvar je u tome da je u ekonomiji sve povezano. Moja potrošnja je vaš prihod, vaša potrošnja moj prihod. Ako oboje pokušamo rješavati svoje dugove štedeći, ekonomija posrće i zapravo se dugovi povećavaju“ istaknuo je Krugman.
Dojmovi s prosvjeda
Na tragu ovih razmišljanja je i govor na sindikalnom prosvjedu, koji ima, prije svega političku konotaciju. Nakon Trga Francuske Republike sindikalna povorka se zaputila prema Trgu bana Jelačića gdje je održan središnji prosvjed, a onda je povorka od oko 1,5 tisuće članova Matice sindikalni prosvjed okončala pred sjedištem Vlade, na Markovom trgu. Tamo su glasno tražili ostavke resornih ministara „koji su izdali socijalnu demokraciju i pravdu“. Prosvjedom pred prozorima Vlade dominirali su govornici sindikata obrazovanja koji su tražeći ostavke, javno prozivali „imućne i pohlepne bankare i njihove bonuse“, a suprotno tome, navodila su se odricanja članova sindikata u posljednje tri godine koja se mjere milijardama kuna. Prosvjed je završio čelnik Matice hrvatskih sindikata riječima: „Hrvatska nije ni Španjolska niti Grčka, a njena javna potrošnja najmanja je u Europi.“
Prosvjed su podržale i ostale sindikalne središnjice, ali ne i NHS. Naime, Sindikat „Preporod“ koji okuplja učitelje i profesore u osnovnim i srednjim školama, izrazio je svoju namjeru sudjelovanja u prosvjedu, ali se ona nije realizirala. Razlog tome su stroga „pravila“ za sudjelovanje koja su postavili sindikati udruženi u Maticu, koja su na kraju presudila tome da Preporod nije sudjelovao. Naime, prosvjed je bio razrađen do u detalja, čak su i mjesta bila rezervirana. Preporod je trebao dobiti mjesto na začelju, uz uvjet da pri tome nemaju svoja obilježja i da ne smiju na Markov trg. A na Markovom trgu, uz policijsku zabranu uporabe razglasa i transparenata, prosvjed je sličio na zbor nijemih građana.
Kakve je dojmove proizveo prosvjed Matice? Na političke parole koje su prosvjednici uzvikivali vrlo brzo stigao je isto tako, retorički jasan, politički odgovor: “Velike riječi i galama neće nas izvući.“ – naglasio je premijer, istaknuvši da se u slučaju smanjenja materijalnih prava javnog sektora ne radi o štednji, jer je štednja nešto što se odvaja od onoga što se ima, a Hrvatska živi na dug. Ipak, ovim sindikalnim prosvjedom, u političkom smislu, poslana je poruka vladajućima da je vrijeme socijalnog mira završeno. Sama činjenica da su sa prosvjedima započeli sindikati čija radna mjesta nisu ugrožena, za razliku od radnih mjesta u privatnom sektoru, potvrđuje sociološku tezu da se nikada pobuna ne rađa tamo gdje je najgore.
Premda je Matica hrvatskih sindikata u oglasu pozvala u prosvjed „sve građane, radnike, studente, nezaposlene i umirovljenike“, drugim riječima, cijelu Hrvatsku, protestna je povorka unaprijed dizajnirana u funkciji čelnog čovjeka Matice koji je na taj način sam sebe uzdigao i promovirao u vođu „obespravljenih i gnjevnih“. Takvom koreografijom dodatno je podijeljena ionako razjedinjena sindikalna scena, te je domet demonstracija izoliran i otupljen, a efekti nikakvi. Prosvjed je okupio značajan broj članova sindikata, što jasno pokazuje da je potencijal nezadovoljstva velik, te da raste i dalje. Međutim potencijal nezadovoljstva je raspršen u činjenici da su prosvjetari nezadovoljni odricanjem prava, ali isto tako slijepi na činjenicu u kakvom se stanju nalazi hrvatsko gospodarstvo i vojska radnika bez radnog mjesta. Korištenje Krugmanove teze o lošim efektima štednje bez obzira na ekonomsko stanje nacije, prosvjed se pretvorio u marš za „novi svijet blagostanja“ ne obazirući se na svakodnevni jad i bijedu tisuće radnika bez kruha i krova nad glavom, te je radnike i „elitu“ više podijelio nego zbližio.
Prosvjed je išao na ruku jedino političkim neistomišljenicima ove Vlade, koji se nadaju da će njezin mandat završiti prije roka. Zalaganje za „globalne ciljeve“ je dobra ideja za budućnost svijeta, ali ne i način koji vodi izlasku iz krize u Hrvatskoj. Prosvjed nositelja obrazovnog sustava ima smisao, jer su uistinu, kao stup društva dugo podcijenjeni, ali, oni u prosvjedu nisu artikulirali sebe i svoje ciljeve, nego strane političke parole. Dodatna, propisana koreografija, daje naslutiti da je smisao sindikalnog prosvjeda „zamaskiran“, da je to prosvjed „nadsindikalnih lidera“ koji stvarnost vide na svoj način, iako je on nestvaran. Stvarnost mnogih članova sindikata je daleko tužnija od viđene. Umjesto „prosvjedničke“ odjeće i kapa određene boje, mnogi članovi sindikata nemaju novaca jer mjesecima ne dobivaju plaće ili su im tvrtke u stečaju. Začuđuje što se u javnosti gotovo ne oglašavaju sindikalne središnjice i sindikati, kao da se boje sami sebe i bolne istine.
Sigurno je da je prosvjed uspio, ali u javnosti i sindikalnom pokretu nije ostavio dubljeg traga. Prosvjed radi prosvjeda ili najave drugog prosvjeda nije cilj sindikata, jer se takvim prosvjedima promoviraju isključivo sindikalni lideri, a ne i sindikalni problemi i ideje. Razjedinjenost sindikalne scene postaje sve veća upravo zahvaljujući sindikalnim liderima, koji snagu sindikata usmjeravaju u samopromociju. Šteta je uvijek vidljiva, ali je lideri usmjere na druge krivce, te se tako sve vrti i ponavlja u krug. Poslije svakog kruga prava članova su sve manja a budućnost još neizvjesnija. To opet djeluje na sindikalnu organiziranost koja se smanjuje, te opet sve u krug. Svakim danom je sindikalnih članova sve manje i sindikati sve više slabe. Na ovakav način, dakle, sami sindikati jačaju drugu stranu i puštaju svoj prostor krupnom kapitalu. Neki sindikalni lideri trebali bi napraviti samoprocjenu svoje osobnosti i snage i realno ocijeniti svoje mjesto. U protivnom ni Krugmanov Manifest nikada neće saživjeti.
