Sindikat
Kreacija i arhitektura sindikalizma započinje u poduzeću – mjestu izravnog kontakta radnika i donositelja odluka koje se izravno odražavaju na radnike, odnosno u mjestu prvog i neizravnog pojedinačnog ili kolektivnog kontakta radnika i poslodavca. Proširenjem oblika i razine organiziranosti razina kontakta se podiže se i razina kontakta sve do nacionalne razine. Dok je na razini poduzeća uz kolektivni česta pojava pojedinačnog kontakta, na višim razinama i oblicima organiziranja riječ je o kolektivnom kontaktu u kojem radnik svoje zahtjeve za zaštitom i promicanjem prava podnosi kao član kolektiviteta čiji predstavnik pregovara u ime svih pripadajućih članova.
Iz sheme se jasno vidi način i oblik pojedinačnog i kolektivne komunikacije između radnika i uprave poduzeća odnosno predstavnika poslodavca. Radnik kao pojedinac je ograničen hijerarhijom u komunikaciji s višim rukovodnim razinama poduzeća u kojem je zaposlen. Međutim kao članu organizacije sindikata to ograničenje mu se smanjuje do dokidanja, jer sindikat toga poduzeća po vlastitom izboru može preskakati hijerarhijske stupnjeve i uspostavljati izravne komunikacijske kanale s donosiocem odluke na najvišoj pripadajućoj razini.
Sindikalna organizacija u poduzeću je temeljni dio institucije sindikalizma kao što je neka industrije temeljni dio institucije gospodarstva. Za razumijevanje djelovanja i važnosti lokalne sindikalne organizacije važno je obratiti pozornost na neke aspekte institucije sindikalizma:
1. Dominantni stavovi i oblici ponašanja
– Solidarnost u ekonomskoj i socijalnoj akciji;
-Vjerovanje u zajedničku sindikalnu akciju nasuprot pojedinačnoj akciji;
-Lojalnost tradicijama sindikalizma;
-Nepovjerenje prema poslodavcima i njihovoj strategiji i taktici;
-Pravo radnika da samostalno izaberu najprimjereniji oblik organiziranja u svrhu postizanja svojih materijalnih i socijalnih prava i ciljeva.
Svi ovi stavovi na kojima se temelji institucija sindikalizma izražavaju se sudjelovanjem u različitim sindikalnim aktivnostima koje se planiraju i promišljaju u sindikalnim organizacijama bez obzira na razinu i područje organiziranja.
2. Usmeni i pismeni kodeksi ponašanja
– Sindikati obvezno imaju razrađene pismene i usmene kodekse kojima se formaliziraju i prenose dominantni stavovi institucije sindikalizma;
– Čitava institucija uređena je skupinom propisa koji se nalaze u statutima, uredbama, poslovnicima i ugovorima s poslodavcima;
– Unutar pokreta postoje pisani i nepisani modeli što je t što predstavlja dobar, a što loš sindikalizam;
– Sindikati imaju sustav nagrada i kazni kojima se kodeksi održavaju na životu i pojačava se njihova učinkovitost.
Za razumijevanje funkcije organizacije sindikata i pravilnu percepciju sindikata kao zaštitne interesne radničke organizacije od velike važnosti je upoznati socijalne potrebe kojima ta organizacija udovoljava. Funkcije lokalnog sindikata u regionalnom smislu kao i sindikata u poduzeću se bitno ne razlikuju od funkcije sindikalizma uopće. Iako u nekim konkretnim slučajevima zbog procijenjene veće učinkovitosti neke sindikalne organizacije mogu preuzeti i posebne specifične uloge općenito se može tvrditi da su po motivima i funkcijama koje žele zadovoljiti sve organizacije slične, gotovo identične.
Neformalne radničke organizacije
Na pitanje što je neformalna radnička organizacija i koje su joj najvažnije karakteristike najprihvatljivijim se čini odgovor: Neformalna radnička organizacija sastavljena je od mreže pojedinačnih i socijalnih odnosa koje formalna organizacija ne određuje i ne propisuje, a njena glavna karakteristika je to što pored industrijskih i formalnih odnosa uključuje i aspekte socijalnog života koji nisu obuhvaćeni tim odnosima.
Mada se može reći da je neformalna radnička organizacija uži rodni pojam od neformalne organizacije općenito ako se pogleda struktura vidi se da su i jedna i druga gotovo identično strukturirane i da su to složene strukture sastavljene od srodnih grupa, neorganiziranih radnika, simpatizera, javnosti i dr. Važni segmenti u strukturi neformalne radničke ili druge neformalne organizacije se mogu označiti kao:
1. Sastoji se od srodnih grupa i drugih interesno povezanih skupina koje realizaciju svojih interesa vide u cilju organizacije.
2. Organizacija određuje pravila i odnose među tim grupama u smislu prava, obveza, ugleda i utjecaja.
Glavne karakteristike neformalnih radničkih organizacija su vezane za
vrijeme trajanja, općenitost i opća socijalna važnost cilja i jednokratnost.
1. U smislu vremena trajanja neformalna organizacija traje onoliko koliko treba da se realizira postavljeni cilj.
2. U smislu općenitosti i opće socijalne važnosti cilja ciljevi neformalnih organizacija imaju šire socijalne implikacije od velikog broja ciljeva sindikata kao formalne interesne organizacije te stoga u aktivnostima tih organizacija sudjeluje široki spektar grupa i pojedinaca što im dodatno ojačava argument snage.
3. Neformalnu radničku ili drugu organizaciju karakterizira jednokratnost, jer se realizacijom postavljenog cilja gubi se potreba postojanja takve organizacije.
4. Nepostojanje ranijih dogovora i sporazuma koji bi se trebali mijenjati ili revidirati, a koji bi mogli biti ograničavajući čimbenik u pokrenutoj akciji.
5. Neformalna radnička organizacija se u pravilu ne bavi pravima pojedinca ili skupine pojedinaca već se bavi odnosima koji imaju šire socijalne implikacije.
Prednosti i nedostaci neformalnog radničkog organiziranja
Neformalno radničko organiziranje ima svoje prednosti ali i nedostatke. Među prednosti valja ubrojiti nepostojanje ranije potpisanih ugovora i sporazuma o socijalnom miru. Naime neformalna radnička organizacija, bez obzira nato tko je organizira i pokreće akciju s određenim ciljem i bez obzira na to dali je sindikat organizira ili je sudionik u njenoj akciji ima na raspolaganju sve instrumente i alate za industrijsku akciju koje ima sindikat, a nema formalnih ograničenja koja ima sindikat. Ipak treba napomenuti da na određene industrijske akcije kao što je štrajk, prema zakonskoj regulativi ima pravo pozvati samo sindikat. Nedostaci neformalnih organizacija nalaze se u nepostojanju formalnih institucija, opći značaj ciljeva akcija te poteškoća organizatora u odabiru cilja koji će ostvariti opću podršku među heterogenim skupinama od kojih bi trebala biti strukturirana organizacija. Sindikati kao formalne organizacije imaju institut prethodnog pregovaranja uređen zakonom dok ne postoji zakonska regulativa koja to neformalnim organizacijama omogućava.
Konkurencija ili sinergija dvaju oblika radničkog organiziranja
U teoriji i praksi radničkog pokreta poznata su dva oblika radničkog organiziranja sustavno i namjensko uz neizbježno pitanje da li su u opreci ili među njima postoji sinergija koja povećava učinkovitost.
Sustavno radničko organiziranje je utemeljenje trajnih radničkih organizacija – sindikata, uređeno je zakonom. Unutarnji ustroj uređen je internim aktima organizacija (statuti, pravilnici, poslovnici i dr.). To zajedno znači da su formalne radničke organizacije dvostruko uređene.
Namjensko radničko organiziranje nema pravne regulative ni vanjske niti unutarnje i djelovanje i učinak takvih organizacija ovisi o jasnoći i obuhvatnosti cilja te percepciji grupa koje su dogovorno neformalno udružene da će sudjelujući u aktivnosti organizacije realizirati kritičnu masu svojih interesa.
Dosadašnja praksa je pokazala da ta dva oblika radničkog organiziranja nisu nužno konkurentske organizacije već da su nerijetko u sinergiji djelovanja. To se može jasno vidjeti iz tri primjera iz prakse radničkog organiziranja u Hrvatskoj. U dva slučaja se radi o stožerima za obranu poduzeća od navale privatizacije na hrvatski način, a u trećem o referendumu. Po redoslijedu događanja:
– Stožer za obranu Petrokemije u Kutini. Cilj organizacije i akcije nije bio traženje prava iz repertoara sindikalnog djelovanja, već spas tvornice od asocijalne privatizacije u čemu su sudjelovali konkurentski sindikati u tvornici, nesindikalizirani radnici, različite udruge i javnost grada Kutine.
– Referendum o izmjenama zakona o radu. Organizator peticije za referendum je bio sindikat, a potpora je bila od svih formalnih i neformalnih skupina u Hrvatskoj tako da je skupljeno 80% potpisa peticije više nego ima članova svih registriranih sindikata u Hrvatskoj. To je bilo moguće jer su u tomu našli svoj interes uz radnike, umirovljenici, đaci i studenti, nezaposleni i dr.
– Stožer za obranu DIOKI-a u organizaciji sudjelovali konkurentski sindikati u poduzeću, nesindikalizirani radnici, udruga branitelja i dr.
Zaključno u sva tri slučaja je postignut pozitivan rezultat i ostvaren cilj neformalne organizacije. Ova tri primjera pokazuju da je sinergija ova dva oblika radničkog organiziranja moguća kada se postave racionalni i moralno opravdani ciljevi i pogodi opći interes. Važno je spomenuti da je u slučaju referendum cilj akcije postignut s rezultatom preko očekivanja, međutim amoralnom manipulacijom autoritetom države do referenduma nije došlo što zorno pokazuje u kolikom se demokratskom deficitu nalazi Hrvatska.
