„Socijalni dijalog“ i „socijalno partnerstvo“ su pojmovi koji u pojmovnom i praktičnom smislu u mnogome utječu na stvaranje slike suvremenog društva.
Privid socijalnog dijaloga
Čak i u razvijenim, demokratski institucionaliziranim društvima ta slika je često prividna, jer radnike se uvjerava da su ravnopravni partneri poslodavcima i sukreatori prijateljskog, gotovo idiličnog partnerskog odnosa vlasnika rada i vlasnika kapitala. U svrhu stvaranja što bolje, a kada je to u nekom drugom interesu prividne slike o tom odnosu koriste se sva raspoloživa medijska i ina sredstva. Na koji se način dijalog predstavlja kao uobičajen, razuman oblik komunikacije između radnika i poslodavaca. U istom kontekstu socijalni dijalog se predstavlja kao radikalna suprotnost postupcima radnika koji u svrhu zaštite svojih prava pokreću industrijske akcije poput štrajkova, prosvjeda i sl. Koristeći autoritet moći i utjecaja tako se namjerno zamagljuje činjenica da su industrijske akcije radnika autonomni alati moći na raspolaganju radnicima koje oni koriste za ostvarenje svojih kolektivnih prava i interesa.
Poslodavci žele profit
No, realnost je potpuno drugačija, posebno u postkomunističkim tzv. tranzicijskim zemljama među kojima je i Hrvatska.
Bez obzira na sva uvjeravanja poslodavaca, vlasti i dijela medija o idiličnom stanju partnerstva i zajedništvu interesa, interesi radnika i poslodavaca su različiti, a često su nepomirljivo oprečni i ta razlika interesa se produbljuje. Temeljni pokretački motiv vlasnika kapitala je profit sa što manje ulaganja i stoga su sva ulaganja usmjerena ka stvaranju novog profita, bez obzira na to o kojem se tipu i vrsti proizvodnje radi. Prostor za stvaranje profita je u prostoru između vrijednosti sirovine i vrijednosti gotovog proizvoda kojega pokriva vrijednost uloženog ljudskog rada. Sva sučeljavanja i industrijske akcije koje iz njih proističu su sadržana u borbi za prostor kojega pokriva vrijednost ljudskog rada, a u kojem su sadržani profit, plaće radnika i ostala njihova pojedinačna i kolektivna prava.
S druge strane nasuprot profita poslodavca stoje drugačiji interesi radnika. Nasuprot interesa poslodavaca za stvaranjem novog profita interesi radnika su uglavnom plaća adekvatna vrijednosti i količini uloženog rada, stabilna egzistencija za njega i njegovu obitelj, stabilan posao, dobri uvjeti rada, radna i socijalna prava i drugo. Promicanje teze o humanosti kapitala i socijalnoj samoosjetljivosti poslodavaca te brizi za radnike (uz iznimke socijalno odgovornih poslodavaca koji svoje obveze izvršavaju i po horizontalnoj i po vertikalnoj liniji) služi za prikrivanje interesa za profitom što više na teret radnika. Dok istodobno teza o dobronamjernosti istih za cilj ima obuzdavanje radnika i sprječavanje njihove organizirane borbe za svoje interese. To se posebno očituje u kriznim situacijama (kakva je i ova aktualna) kada se treći sudionik tripartitnog odnosa – država prikloni interesu kapitala i teret krize bude prebačen na radnike koji su u tripartitnom odnosu po svom materijalnom položaju i društvenoj moći najranjiviji, a za krizu su najmanje odgovorni.
Radnici se udružuju u sindikate
Šansa radnika za ispravljanje te neravnoteže u odnosima je u organiziranosti i kolektivnom identitetu što im omogućava korištenje argumenta snage kao alata dijaloga kojim će uvjeriti, a ako treba i prisiliti poslodavce na preuzimanje kolektivnih socijalnih obveza prema radnicima.
Sindikati kao udruge radnika nasuprot udrugama poslodavaca su organizirani oblici kolektivnog identiteta radnika i formalno pravni promicatelji radničkih prava. Oni su dragovoljne organizacije koje okupljaju radnike temeljem iskaza njihove slobodne volje, pregovaraju u njihovo ime, organiziraju i provode industrijske akcije i prosvjede u njihovo ime itd. Po ustavnim i zakonskim odredbama svi radnici imaju pravo stupiti u sindikat ili utemeljiti ga bez prethodnog odobrenja. Svima je poznato da je protuzakonito sprječavanje radnika da se organiziraju i kolektivno nastupe prema poslodavcu. No i pored toga u mnogim poduzećima to radnicima nije dopušteno, a ti poslodavci ne snose nikakve posljedice. Svim njihovim slabostima unatoč, sindikati pokazuju brojem sklopljenih kolektivnih ugovora da su ipak čimbenik koji osigurava kakvu takvu sigurnost i standard radnika u procesu rada.
Poslodavci bi jednosmjernu fleksibilizaciju
Donošenjem Zakona o radu 1995 godine i njegovih kasnijih izmjena i dopuna promijenjena je struktura radnog odnosa i definirani su partneri u socijalnom dijalogu na području tržišta rada. No međutim, radno-pravna regulativa, osim deklarativno nije osigurala jednake pozicije partnera u dijalogu.
Prihvaćajući kapitalizam kakav je na djelu i u funkciji, treći partner s autoritetom države kao alatom dijaloga – vlast je prihvatila je poslodavački mit o fleksibilnosti i rigidnosti radnog zakonodavstva kao spiritus movens tržišta rada. Nedvojbena je potreba za fleksibilnim radnim zakonodavstvom, jer demokracija i sloboda ne prihvaćaju diktate makar se odnosili na količinu i kakvoću radnih i socijalnih prava. Glad poslodavaca za sve”fleksibilnijim” zakonodavstvom o radu, zapravo znači jednosmjernost te fleksibilizacije i način da se smanji pravna zaštita radnika i omogući što jednostavnije otpuštanje radnika. Druga dimenzija jednosmjernosti fleksibilizacije tržišta rada u Hrvatskoj sastoji se u tomu da fleksibilno otpuštanje radnika s posla ne prate ni mehanizmi ni institucije koji će amortizirati socijalne posljedice fleksibilizacije takvog tipa.
Sindikat može ublažiti posljedice
I što ostaje? U konačnici educiran i osposobljen sindikat koji će kolektivnim pregovaranjem i industrijskim akcijama ako treba, barem ublažiti te posljedice. Da se to postigne nužno je da sindikat redovito vrši inventure i analizu postignutog i stalno podiže svoju strukturnu, i organizacijsku sposobnost i educiranost.
Potreba za problematiziranjem socijalnog dijaloga i njegovih učinaka u Hrvatskoj nameće se iz razloga velike disperziranosti sindikalnih akcija i stoga što su dometi tih akcija u najvećem su broju slučajeva prilično skromni. Praksa ukazuje na kontinuitet urušavanja radničkih prava i spuštanje razine učinaka kolektivnog pregovaranja bez obzira na stanje u društvu. To dovodi do negativne percepcije sindikalne aktivnosti uopće i da je socijalni dijalog, dijalog sindikalne elite s elitom druge pregovaračke strane, bez osjećaja participacije radnika u tomu.
Industrijske akcije – radničko pravo
Osnovna stvar u dijalogu koju radnici trebaju imati na umu je različitost njihovih interesa od interesa poslodavaca koja ne mora nužno značiti sukob. Kada se odluče boriti za svoja prava, jednako trebaju biti sigurni što ulažu u rezultat, kuda ide njihov ulog i što dobivaju za uzvrat. Isto tako u dijalog trebaju ulaziti spremni na preuzimanje odgovornosti za donesenu odluku. Druga važna stvar je svijest o pravu na organiziranje bez posljedica i prethodnog odobrenja te svijest o tomu da su industrijske akcije kao štrajk, prosvjed, obustava i blokada proizvodnje autonomno i autentično radničko pravo i njihovi alati u pregovorima. Prema međunarodnim propisima te ustavima i zakonima svih uređenih država radnici se imaju pravo boriti za svoja prava i za prava cijeloga društva, jer su oni dio društva koji osigurava funkcioniranje društva u cjelini.
Kapitalizam u kojem živimo
Conditio sine qua non kvalitetnom socijalnom dijalogu je povoljna socijalna atmosfera i tip kapitalizma određenog društva ili zajednice društava/država. Najrazvijeniji dijalog socijalnih partnera je u društvima europskog tipa kapitalizma, poglavito skandinavskog tipa. Takav tip kapitalizma nosi i atribut socijalno odgovornog kapitalizma.
Kada je riječ o Hrvatskoj, socijalnom dijalogu i njegovim učincima tijekom dvadesetogodišnjeg iskustva slobodnog tržišta rada i slobodnog organiziranja i strukturiranja socijalnih partnera, stoji tvrdnja da su hrvatsko društvo i socijalni partneri u njemu u stanju strateške i strukturne konfuzije. Ne postoji strategija razvoja. Teško je naći pojedinca ili instituciju koji mogu odgovoriti na pitanje: U kojem pravcu se razvija Hrvatska? Prema tomu ni socijalni partneri ne mogu razvijati svoje strategije djelovanja. Svi znaju da su socijalni sukobi rada i kapitala i ludistički pokreti prošlost i povijesna činjenica te da je vrijeme koje slijedi vrijeme dijaloga, suradnog odnosa rada i kapitala i uvažavanja različitosti interesa drugoga u socijalnom dijalogu među partnerima.
Obmana je da u Hrvatskoj nema pravog kapitalizma zapadnog tipa i da je Hrvatski kapitalizam, kako se često čuje, balkanska verzija kapitalizma zasnovana na privatizacijskom grabežu i pljački, koja ima anti dijalošku i anti partnersku atmosferu. Socijalni dijalog u Hrvatskoj se razvijao i tekao paralelno s razvojem tržišta rada i bujanjem privatizacijskog grabeža. Također je obmana da hrvatski privatizacijski proces iznimka i hrvatski specifikum koji inače ne izgleda kako se čini. Uz manje ili više razlike takav tip privatizacije i kapitalizacije je karakterističan za postkomunističke zemlje kakva je i Hrvatska. Ako se privatizacija provodi bez da građane, a poglavito radnike itko išta pita, drugačija privatizacija gotovo da i nije moguća. Usporedbe radi, prvobitna akumulacija kapitala što je inačica za stjecanje prvih tvornica i tvrtki novopečenih kapitalista u zapadnim zemljama poput SAD-a i Velike britanije uvijek je pljačka i nije ništa drugačije ni humanije izgledala od hrvatske privatizacije. Razlika je samo u tomu sto se to kod njih dogodilo prije više stotina godina te su pljačkane i daleke zemlje, a u Hrvatskoj je u posljednjih dvadeset godina opljačkan vlastiti narod, te što hrvatski građani poglavito oni radno ovisni sada trpe posljedice.
