Naziv Sindikat (dolazi od grčke riječi syndicos zastupnik, odvjetnik), a u smislu kolektivnog identiteta sindikati su strukturirane organizacije radnika kojima je cilj štititi i promicati radne, socijalne, pravne i druge interese i prava svojih članova.
Počeci
Pojava radničkog organiziranja i kolektivnih radničkih akcija u svrhu poboljšavanja standarda i uvjeta rada organski je vezana uz pojavu masovne proizvodnje i plaćenog rada. Te prve početke radničkog organiziranja karakteriziraju spontanost u organizaciji i djelovanju onih koji iznajmljuju svoj rad za određenu (ne formalno pravno reguliranu) plaću i brutalan otpor vlasnika kapitala odnosno onih koji za tu plaću unajmljuju tuđi rad.
Prve radničke ad hoc organizacije parcijalne i privremene javljaju se koncem osamnaestog stoljeća, a njihova učestalost i masovnost makar i na parcijalnoj razini javlja se u industrijski najrazvijenijim zemljama toga doba Engleskoj i Francuskoj. Pojavu radničkog bunta i kolektivnog postavljanja zahtjeva poslodavcu pratio je i radikalan, najčešće brutalan odgovor. Tako već koncem osamnaestog stoljeća imamo u svrhu sprječavanja radničkog udruživanja u veće organizacije zakone koji svako radničko udruživanje proglašavaju kaznenim djelom. Godine 1791. u Francuskoj je donesen Chapelierov zakon koji je proglasio kaznenim djelom (delit de coalition) sve sporazume i organizacije radi povećanja plaća i ograničenja radnog vremena. Isti takvi zakoni doneseni su u Engleskoj 1799. i 1800. godine.
Za razvoj sindikalnog pokreta, za koji se često veže i pojam radničkog pokreta, bitna je pojava masovne proizvodnje i pojava strojeva u proizvodnji. Naime, pojava strojeva u proizvodnji dovela je u drugoj polovini osamnaestog stoljeća do pojave industrijalizacije i pojeftinjenja ljudskog rada jer su se pojavili strojevi koji zamjenjuju sve veći broj ljudi. Akumulirano izrabljivanje radne snage koje je naslijeđeno iz prethodnih razdoblja nužno je dovelo do spontanih ili manje ili više organiziranih radničkih akcija koje su bile prethodnica trajnim radničkim organizacijama u borbi za pravo na rad i egzistenciju, te za uvjete pod kojima se rad odvija. Engleska i Francuska kao industrijski najrazvijenije zemlje toga doba su u povijesti radničkih (čitaj: sindikalnih) pokreta najvažnije, jer su se u njima pojavile prve kolektivne radničke akcije i organizacije.
Razvoj
Širenjem industrijalizacije na druge zemlje i njenom globalizacijom dovelo je do pojave kolektivne svijesti o moći i vlasnicima moći, odnosno o tomu da jedino udruženi radnici na lokalnoj ili globalnoj razini mogu kako tako odgovoriti na pritisak i ugrozu sa strane gospodarski i političkih elita koje su vlasnici moći. Kasniji slijed događanja doveo je do pojave radničkih koalicija i međunarodnih sindikalnih organizacija, ispočetka u obliku prve, druge i treće radničke internacionale, kasnije u obliku međunarodnih sindikalnih konfederacija i Međunarodne organizacije rada (ILO).
Razvojem industrijske proizvodnje i industrijskih odnosa mijenjao se pristup sindikalnom organiziranju i samom poimanju sindikata kao sui generis autonomne i autentične radničke interesne organizacije. U tom kontekstu samo slobodan i potpuno nezavisan sindikat se poima autonomnim i autentičnim zaštitnikom, odvjetnikom i promicateljem radničkih prava i interesa. To iz razloga što sindikat ako je uistinu nezavisan tri i stvarno i formalno pravno esencijalna uvjeta.
1. Članstvo u njemu je dobrovoljan iskaz slobodne volje svakog pojedinog člana koji time doprinosi snazi i neovisnosti kolektivnog identiteta organizacije.
2. Nezavisan je i samostalan kako u odnosu na poslodavca ili poslodavce tako i u odnosu na državni aparat.
3. Svojim djelovanjem štiti radnička prava, promiče ih i bori se za podizanje njihovih standarda.
Konačno u suvremenom poimanju sindikata kao interesne radničke organizacije sindikat se više ne poima kao protivnička strana u ratnom sukobu vlasnika rada i vlasnika kapitala već kao su kreator u uređenju industrijskih odnosa i kao etički korektiv socijalnih odnosa u svijetu rada i vezanih uz rad.
Pojam
Naziv Sindikat (dolazi od grčke riječi syndicos zastupnik, odvjetnik), a u smislu kolektivnog identiteta sindikati su strukturirane organizacije radnika kojima je cilj štititi i promicati radne, socijalne, pravne i druge interese i prava svojih članova.
S obzirom na princip organiziranja razlikuju se tri tipa ili tri grupe sindikata:
1. Strukovni sindikati koji u usvoje članstvo okupljaju samo pripadnike određene struke, odnosno zanimanja;
2. Industrijski ili granski sindikati koji u svoje članstvo okupljaju sve radnike zaposlene u određenoj grani gospodarstva ili djelatnosti bez obzira na struku ili zanimanje i
3. Opći ili generalni sindikati koji u svoje članstvo okupljaju radnike bez obzira na struku, granu gospodarstva ili djelatnost u kojoj su zaposleni.
Pored ova tri tipa sindikalnog organiziranja u suvremenom radničkom pokretu postoje još i različiti među tipovi sindikata kao oblici radničkog interesnog udruživanja što u mnogome ovisi o izboru najprimjerenijeg oblika radničkog organiziranja.
S obzirom na slobodu izbora metodologiju djelovanja sindikati se mogu tipizirati kao:
1. Nezavisni-slobodni sindikati koji su u svom organiziranju i djelovanju potpuno neovisni o političkim, gospodarskim i inim elitama, odnosno vlasnicima moći.
2. Zavisni-žuti sindikati koji su manje ili više na različite načine sponzorirani djeluju u interesu političkih ili gospodarskih elita, odnosno svojih sponzora.
3. Konfesionalni sindikati koji su pod manjim ili većim utjecajem određene religije i djeluju po njenim načelima. U većini slučajeva radničke organizacije ovakvog tipa od svojih prvih pojavljivanja ne usvajaju načelo sukoba vlasnika rada i kapitala te radikalnih industrijskih akcija u promicanju i obrani radničkih prava i interesa, odnosno ne prihvaćaju načelo „klasne borbe“. Najznačajniji primjer takvih sindikata su kršćanski sindikati.
4. Sindikat kao oblik monopola je oblik udruživanja uglavnom proizvodnih poduzeća (op. tvrtki) kao oblik organizacije alternativan kartelu. Tvrtke koje se udružuju u sindikat zadržavaju svoju proizvodnu samostalnost, ali gotovo sve njihove prometne operacije vrši zajednička komercijalna agencija. Eliminiranje komercijalne samostalnosti dovodi do toga da sindikat više i jače nego kartel može kontrolirati tržište i cijene, što ga čini postojanijim i trajnijim od kartela. Tvrtka slobodno može istupiti iz sindikata na način i pod uvjetima pod kojima se udružila, ali tada biva suočena s velikim poteškoćama u pogledu stjecanja položaja na tržištu. S obzirom na jedinstvenu prodajnu politiku sindikat često gotovo u pravilu usuglašava i proizvodnju u tvrtkama u pogledu kvalitete, oblika i drugih karakteristika proizvoda na koji način povezanost tvrtki članica sindikata postaje čvršćom i trajnijom.
U ovom kontekstu za suvremeno poimanje sindikata kao jedine autonomne i autentične radničke interesne organizacije bitna je odrednica sindikata da on više nije isključivi protivnik nego su kreator odnosa u svijetu rada i manje ili više ravnopravan partner u tim odnosima, dakako ovisno o socijalnoj atmosferi u svakom pojedinom društvu u kojem djeluje i o općoj globalnoj socijalnoj atmosferi.
U najnovije vrijeme pojavom suvremenog kapitalnog imperijalizma, odnosno diktature neoliberalnog kapitalizma u kojem rad postaje ogoljena ekonomska kategorija, a kapital gubi svaku socijalnu i antropološku ulogu; sindikat u svom izvornom pojmu zaštitnika i odvjetnika kolektivnih radničkih prava i interesa je nezaobilazan čimbenik u kreaciji i arhitekturi današnjih odnosa u svijetu rada, a jednako je tako i etički korektiv socijalnih odnosa, barem u onim slučajevima gdje je uspio izboriti poziciju ravnopravnog partnera. Naime neoliberalizam je vođen načelom profita bez obzira na socijalne posljedice, a sindikat kao opća socijalna institucija je sui generis njegova duhovna i moralna suprotnost.
