Glavne dvojbe i problemi sa kojima je još od 80-ih godina 20. stoljeća suočen sindikalni pokret vezani su za definiranje konkretnih sadržaja, operacionalizaciju pravaca, sredstava i alata sindikalne akcije u tehnološki i gospodarski i politički radikalno promijenjenom svijetu. Njegovu osnovnu karakteristiku predstavlja poodmakli proces kompleksne i po učincima proturječne globalizacije.
Imajući u vidu činjenicu da je na koncu 20. stoljeća 800 milijuna ljudi u svijetu bilo nedovoljno uhranjeno; više od 1,3 milijarde ljudi zarađivalo je manje od 1 američkog dolara dnevno; skoro trećina zemalja u razvoju živjela je u bijedi i siromaštvu; ubrzano se proširivao jaz između bogatih i siromašnih; više od 200 milijuna djece u svetu radilo je a nije pohađalo školu – međunarodni sindikalni pokret je izašao s novom vizijom sindikata u 21 stoljeću.
Svjetski sindikalni prioriteti
Čelništva sindikata usuglasila su program i glavne pravce djelovanja sindikata na globalnom planu. Tako je na svjetskom ekonomskom forumu, održanom u Davosu (Švicarska) od 29. siječnja do 3. veljače 1998 godine, delegacija sindikalnih čelnika iznijela sindikalni plan prioriteta za 21. stoljeće sažet u 10 točaka:
1. Razmatranje i preoblikovanje strukture i posebno politike globalnih financijskih institucija i agencija kao centara moći;
2. Razvoj i primjena skupa smjernica u svrhu reguliranja rada globalnog financijskog tržišta;
3. Razvoj struktura i institucija za dijalog između radnika i multinacionalnih kompanija;
4. Stavljanje sustava obrazovanja u prvi plan, njegova prilagodba za doba informatike, u i omogućavanje trajnog obrazovanja za sve;
5. Borba protiv siromaštva u svijetu. Eliminacija dječjeg rada;
6. Učvršćenje i dogradnja demokracije širom svijeta;
7. Obveza uvođenja socijalne klauzule u međunarodne trgovinske ugovore;
8. Stvaranje adekvatnih sistema socijalne zaštite u svim zemljama svijeta;
9. Ravnopravnost raspodjele dobiti od globalnih i regionalnih ekonomskih ugovora i sporazuma i opći porast životnog standarda i
10. Osiguranje poštivanja temeljnih ljudskih prava i sindikalnih prava i sloboda.
Globalizacija – paravan za nasilje moćnih
Budući da na stanovit način globalizacija predstavlja ideološki paravan za nasilje neoliberalnog kapitalizma i multinacionalnih kompanija ovakav sindikalni odgovor izazovima koje ona sadržava se pokazuje kao nužnost. Posebno i zbog toga što je ozbiljno ugrožena uloga države kao socijalnog moderatora!
Pored toga, globalizacija je kao ideološki okvir također služila kao povod i izgovor apologetama „slobodnog tržišta“, da se smanji uloga države. Ovaj ofanzivni pristup jednako je narušio relativnu ravnotežu društvenog djelovanja koja je postojala između javnog i privatnog sektora, a koja je nastala kao dio konsenzusa nastalog u razvijenim zemljama nakon II. svjetskog rata. Globalizacija je zapravo samo jedan od brojnih pokušaja da se omalovaži postojanje „države blagostanja“ i da ju se prikaže kao neučinkovitu.
Jedan od uzroka ovih napada na institucije države, je opsjednutost javnim deficitom i dugom. Potreba za racionaliziranjem javnih financija u vrijeme zamaha globalizacije, dovela je do značajnih rezova u sektoru javne potrošnje. A ta borba sa deficitom i dugovima, proračunato je korištena kao osnova za napade na pojedine javne sektore poput obrazovanja, zdravstva i socijalnih programa. Kao rezultat ovih napada na socijalnu politiku države, sadržanu u „državi blagostanja“, neke države su popustile pritisku i upravljanje socijalnim programima, kao zadnjem utočištu za zaštitu od nepravdi, povjerile upravo privatnom sektoru.
Pogubno privatiziranje javnog sektora
Programirana tvrdnja da je javni sektor uvijek i svugdje neefikasan, a da je privatni sektor učinkovit i socijalno odgovoran, dovele su do velikih socijalnih šteta. Očigledno je da su zloupotrebom medija nametnuta teza o smanjivanju javnog sektora i prepuštanje kreiranja poslova privatnom sektoru u potpunosti, samo dijelovi iste dogme o globalizaciji i slobodnom tržištu. Neprekidno nastojanje privatnog sektora da u znatnom dijelu preuzme uloge države na sebe nigdje još nije ispunila socijalna očekivanja i zbog toga je jasno da svako vještačko odvajanje javnog i privatnog sektora, koji su integralni i međuzavisni dijelovi socijalne atmosfere i sustava društava i ekonomija, veoma opasno i da mu se mora stati na put. I svijetu rada koji predstavljaju sindikati globalizacija nosi brojne ambivalentne učinke i posljedice. Primjena „Vašingtonskog konsenzusa“, oko deregulacije, liberalizacije, marketizacije i privatizacije, dovela je, međutim, do fleksibilizacije tržišta rada, uvećanja radne nesigurnosti i erozije izborenih radnih i socijalnih prava. Rast nezaposlenosti i restrukturiranje u krupnom, industrijskom sektoru koji je tradicionalno uporište sindikata i dinamičan razvoj malog i srednjeg poduzetništva u sferi usluga i informatičkih tehnologija bez tradicije sindikalnog organiziranja i sa pratećom masom part-time i sezonskih poslova, lišili su u velikoj mjeri sindikate tradicionalnih uporišta. Poseban problem predstavlja ekspanzija „zapošljavanja“ u neformalnoj, sivoj, ili čak „crnoj“ ekonomiji (trgovini ljudima, oružjem i narkoticima) i prateći fenomeni poput mobinga i trafikinga.
Stvoriti osnovne radne uvjete
Tek neposredno nakon izbijanja planetarne krize nadjačan je argument da sivu ekonomiju treba poticati jer je ona dinamičan izvor rada i sredstava za život – zamašnjak razvoja koji doprinosi i smanjenju siromaštva. Danas se rad na crno smatra preprekom razvoju. Ključni zadatak sindikata je prevođenje ovog rada u legalnu sferu i organiziranje radnika zaposlenih u “neformalnoj ekonomiji” ( ITUC, IZVEŠTAJ sa 2. kongresa u Vankuveru, jun. 2010.)
Usporedno sa povećanjem globalizacije i „fleksibilizacije“ rada i rastućom sviješću da može biti negativnih utjecaja na plaće radnika i sigurnost posla – sindikalne organizacije intenzivirale su početkom ovog milenija dijalog sa MMF-om i drugim međunarodnim financijskim institucijama.
I dok se dijalog između međunarodnih financijskih institucija i sindikata nastavlja, razlike u gledištima ostaju – ITUC je pozvao sindikate da povećaju svoje sudjelovanje u razvijanju strategija za smanjenje siromaštva u zemljama sa niskim prihodima. Jednako je naglašeno da usprkos velikom napretku u mnogim dijelovima svijeta koji je u razvoju, većina zemalja sa niskim prihodima to neće uspjeti dostići „Milenijske Ciljeve Razvoja“. ITUC je postavio zahtjeve za boljim zakonodavstvom, transparentnošću i odgovornošću, poglavito kada su u pitanju „suvereni fondovi bogatstva“ i privatni akcioni kapital, kako nijedna od ovih kompleksnih praksi ne bi mogla negativno utjecati na radništvo.
Sindikati kao globalni akteri
Stalno rastuća neravnoteža moći na štetu zaposlenih i sindikata uzrokovana je, prije svega činjenicom da su nasuprot multinacionalnih kompanija i internacionaliziranog kapitala stajali, fragmentirani podijeljeni i pauperizirani sindikati. Sindikalni pokret nastojao pružiti odgovor globalizaciji i planetarnom povezivanju i širenju tokova kapitala, usvajanjem osnovnog dokumenta Globalizacija i socijalna pravda, i 17 Kongres Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata, održan u travnju 2000.godine u Durbanu, u Južnoj Africi.
Kongres je postavio šest osnovnih ciljeva pred sindikate u novom milenijumu: širenje i produbljavanje demokracije u eri globalizacije; zapošljavanje i pravičnost u globalnoj ekonomiji; razvoj ljudskih prava i prava u svijetu rada; okončavanje svih oblika diskriminacije na radnom mjestu; organiziranje međunarodne solidarnosti; organizacijsku transformaciju i pripremu sindikata za novi milenij.
Okvir za globalnu demokratizaciju društva vidi se unutar povezivanja i suradnje sindikata sa nevladinim organizacijama i drugim asocijacijama civilnog društva u cilju kontrole, ograničavanja vlasti i jačanja demokratskih odnosa.
Jačanje društvene moći i pregovaračke pozicije sindikata u eri globalizacije podrazumijeva međunarodnu sindikalnu solidarnost i povezivanje akcija i programa nacionalnih sindikalnih centrala. Sindikati moraju ostvariti poziciju globalnog socijalnog partnera i izboriti se za uspostavljanje svih formi socijalnog dijaloga neomeđenog nacionalnim granicama.
Kroz povijest, sindikati su razvili cijelu paletu kolektivnih akcija i različite organizacijske forme i alate kako bi odgovorili na specifičnosti ekonomskih politika u svojim zajednicama. Globalizacija, reorganizacija proizvodnje i usluga, slabljenje veza s političkim strankama samo su neki od elemenata koji su uzdrmali tradicionalnu sindikalnu praksu, odnosno snagu njihova djelovanja. U novim globalnim uvjetima i sindikati moraju mijenjati svoj način razmišljanja, način upravljanja kako bi vratili moć rješavanja problema. I u toj su priči bitna četiri elementa. Prije svega unutarnja moralna struktura i solidarnost, razvijena na radnom mjestu, na koju se nadograđuju vanjska solidarnost i sposobnost sindikata da se »umreži« te razvije tzv. horizontalno i vertikalno jedinstvo s drugim sindikatima, ali i ostalim društvenim zajednicama i socijalnim pokretima.
