Uspostava Banovine Hrvatske dočekana je u sindikatima s oduševljenjem, jer se očekivalo da će biti više prostora za slobodno sindikalno djelovanje. Međutim, već 1. rujna 1939. godine Hitlerova Njemačka napada Poljsku i time započinje Drugi svjetski rat. Vlada Cvetković – Maček,
30. prosinca 1940. g., ukida Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije (URSSJ). Jedino zagrebačka organizacija grafičkih radnika, 2. rujna 1940. godine, osniva Uzajamno-pripomoćnu zadrugu grafičkih radnika, u koju se upisalo nekoliko stotina članova. Spašavale su se materijalne tekovine organizacije. Sindikatu je prijetila smrt.
Dana 1. travnja 1941. g. izašao je posljednji broj »Grafičkog radnika«, kao glasila SGRJ-a, a ista je sudbina uskoro zadesila i »Grafički vjesnik«,
list savezne organizacije grafičkih radnika u Banovini Hrvatskoj.
Sindikati u NDH
Hitlerove trupe napale su, 6. travnja 1941. g., Jugoslaviju, bombardirajući Beograd. Nakon 12 dana Jugoslavija je kapitulirala, a već 10. travnja iste godine uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH).
Ubrzo je uslijedila »reorganizacija« sindikalne organizacije grafičara Hrvatske: 21. travnja 1941. g. održana je sjednica Upravnog odbora dotadašnje podružnice, ali uz nazočnost državnog povjerenika Vjekoslava Blaškova i predsjednika Hrvatskog radničkog saveza Alojza Pećnika. Tjedan dana kasnije ovaj je odbor pred Blaškovom položio zakletvu. Dva dana kasnije, tj. 30. travnja, održana je izvanredna sjednica Upravnog odbora, uz nazočnost Tome Biljana, predstavnika tadašnje vlasti, koji je postavio i novu upravu.
Desetak dana kasnije izašao je prvi broj novoga glasila zagrebačke organizacije, pod nazivom »Hrvatski Grafički Radnik«.
Rad nove uprave bio je pod stalnim nadzorom vlasti. U toku prosinca uslijedilo je masovno hapšenje grafičara-omladinaca, a i brisanje mnogih političkih sumnjivih članova grafičke organizacije. Mnoge su kartice iz bogate kartoteke grafičara u to doba nestale. Nema ni zapisnika o radu grafičke organizacije poslije 10. studenoga 1941. godine. Izlazi jedino »Hrvatski Grafički Radnik«, koji u broju od 12. srpnja piše: »Neka svaki onaj, već prije same pomisli da bi kritizirao rad uprave ili pri davanju direktiva, ima uvijek na umu, da ovu upravu, koja se danas nalazi na čelu organizacije, nije biralo ni postavilo članstvo, pa je, prema tomu, ono neće i ne može niti rušiti.«
Kada bude osnovan Hrvatski savez radnika, u njega, uz HRS, ulazi i Savez grafičkih radnika kao samostalno tijelo. Na taj su način uspjeli sačuvati svoju imovinu. Postojeće rukovodstvo grafičke organizacije poručuje svome članstvu: »Za ujedinjenje svih poslodavaca, faktora i radnika moramo svi da se zalažemo.«
U »Narodnim novinama«, broj 101, iz 1942. godine, objavljen je Propisnik Hrvatskog Saveza Grafičkih radnika, koji u stvari predstavlja statut, kojim je propisano ustrojstvo sindikata, prava i dužnosti članova, tzv. »stručna i uskladbena vieća, stegovni propisi, itd.«
Propisnik je donesen u Glavnom Ustaškom Stanu, 6. svibnja 1942, »a zadobiva pravnu moć odmah. Na kraju Propisnika piše: Za Dom spremni! Poglavnik: Dr. Ante Pavelić.«
Antifašistička borba
U toku antifašističke borbe (1941. – 1945.) radile su mnoge ilegalne tiskare u Zagrebu i diljem Hrvatske, a 73 člana Sindikata grafičara dalo je svoj život za oslobođenje naše domovine.
U listopadu 1944. godine, na inicijativu CK KPH, u Topuskom je formirana Sindikalna komisija Hrvatske – a zadaća joj je bila da počne obnovu sindikalnog pokreta u Hrvatskoj. I doista, 11. travnja 1945. godine u Splitu je održana Prva zemaljska konferencija za Hrvatsku, a prisustvovalo joj je 180 delegata-radnika i namještenika iz raznih tvornica s oslobođenih područja Hrvatske. U to je vrijeme u hrvatske sindikate bilo učlanjeno oko šest tisuća radnika i namještenika, uglavnom iz oslobođene Dalmacije.
Prvi zemaljski kongres Jedinstvenih sindikata radnika i namještenika Jugoslavije – za Hrvatsku – održan je od 26. do 28. svibnja 1946. g. u Radničkom domu u Zagrebu.
To je bilo razdoblje organizacijskog sređivanja i dobrovoljnog učlanjivanja u Jedinstvene sindikate. U njih su pristupali radnici i namještenici koji nikada nisu bili sindikalno organizirani, jer su dolazili sa sela, kao i dio članova svih ranijih sindikata različitih političkih orijentacija. Prema tadašnjim procjenama, oko tri četvrtine radnika, sindikalno organizirano prije rata, izginulo je, ili za vrijeme ratnih zbivanja, ili u fašističkim logorima.
Zanimljivo je da je sve do 1964. godine dobrovoljnost učlanjivanja u sindikat stvarno funkcionirala, a da početkom 1947. godine oko 25 posto radnika i namještenika nije spadalo u stalno plaćajuće članove sindikata.
Utemeljenje saveznog sindikata grafičara
U Beogradu je, 25. veljače 1945. godine, u Radničkom domu, uz prisustvo oko 600 grafičkih radnika i namještenika, utemeljen Savez radnika i namještenika grafičke industrije Jugoslavije, u koji su bili uključeni i radnici u novinskim i izdavačkim poduzećima.
Savez radnika i namještenika grafičke industrije Jugoslavije, shodno svojim Pravilima organiziranja i djelovanja, u svakoj republici imao sekretarijat. Prvi takav Sekretarijat osnovan je za Hrvatsku, 10. lipnja 1945. godine, a stvarni rad toga tijela započeo je 27. toga mjeseca.
Cijela 1947. i 1948. godina protječu u natjecanjima tiskarskih tvrtki među sobom – tko će više, bolje i kvalitetnije raditi. Tako, na primjer, 28. rujna 1947. godine grafički radnici iz Karlovca i Siska pozivaju svoje kolege iz tiskara u Osijeku, Sušaku, Varaždinu, Bjelovaru, Slavonskom Brodu, Daruvaru i Gospiću na takmičenje – a sve to kao njihov prilog izvršenju prvog Petogodišnjeg plana izgradnje Jugoslavije.
Značajne rezultate Sindikat grafičara postigao je u periodu 1948.-49. godine, i to u organiziranju radničke opskrbe: u Zagrebu su otvorena tri radničko-službenička restorana, a zagrebački su kolektivi osnovali još pet novih ekonomija, tako da su ih imali ukupno sedam. U unutrašnjosti Hrvatske grafička su poduzeća organizirala ishranu svojih radnika i službenika, i to u zajednicama s ostalim poduzećima, odnosno ustanovama, a bila je otvorena i jedna radnička ambulanta.
U tome razdoblju je 540 učenika polazilo neku od grafičkih škola, od čega su njih 224 bili polaznici Grafičke škole u Zagrebu (54 od njih bile su učenice). Godine 1948. završilo je treći (posljednji) razred 26 učenika i 1 učenica. Osim u grafičkim školama, novi su se stručni kadrovi osposobljavali i na druge načine. Tako su kao učenici škola u privredi, godine 1947.-48., desetorica omladinaca položila ispite za kvalificirane grafičke radnike. Uz to, na raznim tečajevima osposobljena su 24 polaznika, polažući ispite za pomoćnike (13 su bile omladinke), a od njih su dvije bile prve žene u FNRJ, koje su bile osposobljene za knjigotiskarske strojare. Osim toga, 203 polaznika pohađala su tečajeve za neke druge struke (npr. knjigovodstvo).
I u kulturno-umjetničkom i sportskom životu uslijedili su, u skupštinskom periodu od 1949. do 1950. godine zapaženi rezultati. Tako je, primjerice, RKUD »Ognjen Prica« samo u 1949. godini ostvario 102 javna nastupa, a u natjecanju kulturno-umjetničkih društava Hrvatske ono zauzima drugo mjesto i dobiva nagradu od 15.000 dinara. Njegov je najveći uspjeh bio broj od 160 aktivnih i 2.937 podupirućih članova. Stvaranje sportskog društva »Grafičar«, u drugoj polovici 1949. godine, bio je značajan događaj u sportskm životu grafičkih radnika i namještenika Hrvatske.
