Sve do nedavno, stvari su bile jasne. U tržišnom gospodarstvu sindikat se bori za plaće radnika, zaštitu radnih mjesta, bolje uvjete rada i druge elemente neposredno vezane uz položaj i život radnika. Kako bi se izborio za što bolji položaj radnika, sindikat na raspolaganju ima neposredne razgovore sa poslodavcem, djelovanje sindikalnih povjerenika na terenu, kolektivno pregovaranje, djelovanje u gospodarsko-socijalnom vijeću i druge akcije te na kraju industrijsku akciju odnosno štrajk. Prema dosadašnjoj praksi i prihvaćenim stavovima, sindikat se ne treba miješati u vođenje poslovne politike.
Gdje je nestala nevidljiva ruka?
U tom odnosu rada i kapitala, kapitalu je prepušteno vođenje poslovne politike koja mora osigurati profitabilno poslovanje tvrtke i njen razvoj, profit vlasniku ali i zaposlenost radnika i njihovu pristojnu plaću. Država pri tome putem radnog zakonodavstva osigurava samo opće uvjete kojima se, između ostaloga propisuju osnovna prava radnika. Pri tome polazi se od pretpostavke da će tržišne zakonitosti same po sebi dovesti do uspješnog poslovanja. Spominje se takozvana nevidljiva ruka koja iza kulisa regulira gospodarska kretanja i koja putem tržišnih zakona vodi gospodarstvo na put prosperiteta. U tom prosperitetu kapital se oplođuje, stvara se nova vrijednost koja otvara nova radna mjesta i osigurava sve veće plaće radnika uz, naravno, odgovarajući profit kapitalu.
Tako je bilo sve do nedavno. Odjednom, ta nevidljiva ruka kao da je nestala. Tržišne zakonitosti odjednom prestaju djelovati, odnosno one djeluju tako da se cijeli svijet našao na rubu propasti. S obzirom na to da su kola krenula nizbrdo, počele su se događati stvari koje su prije u tržišnom gospodarstvu bile jednostavno nezamislive. Država više ne određuje samo osnovna pravila igre, već se počinje izravno miješati u gospodarstvo. O tome kako riješiti krizu odluku na svojim skupovima ne donose osnovni stupovi tržišnog gospodarstva, dakle bankari, menađžeri investicijskih fondova i osiguravajućih društva, uprave velikih međunarodnih korporacija i ostali predstavnici kapitala jer su oni svojim pogrešnim odlukama svijet i doveli u krizu. Sastaju se predstavnici države jer se pokazuje da je prijeko potrebna državna intervencija u gospodarstvo. U posrnulu tržišnu privredu ulaže velika količina novca poreznih obveznika. Uz to, govori se da će od sada biti potrebno strože reguliranje uvjeta gospodarenja i stroži nadzor države nad radom poduzetnika različitih vrsta. Na taj način, bar na neko vrijeme, tržišno gospodarstvo stavlja se pod stroži nadzor s time da nikome nije sasvim jasno kako se sva ta negativna kretanja na kraju završiti.
Hrvatska ima vlastitu krizu
U Hrvatskoj se, također, država stidljivo pokušava umiješati u gospodarska kretanja. No, mjere koje se kod nas poduzimaju teško da se mogu nazvati antirecesijskim. Jer, one se svode na smanjenje plaća zaposlenicima koji su na državnom proračunu, a da se pri tome ne poduzimaju nikakve ostale značajnije mjere koje bi oživjele gospodarstvo. Po tome smo jedinstveni u svijetu, jer se ni jedna vlada nije odlučila na to da spas nalazi u smanjenju zaposleničkih plaća, već na različite načine želi potaći potrošnju kako bi se oživjelo malaksalo gospodarstvo.
Takav razvoj situacije ne treba nas čuditi. U proteklih osamnaest godina potezi koje je država poduzimala na gospodarskom planu doveli su do katastrofalnih posljedica. Više od devedeset posto bankarskog sektora je nakon sanacije privatiziran tako da sada sa zavišću pratimo kako naše banke u stranom vlasništvu ostvaruju ogromne profite. Privatizacija pod vodstvom države dovela je do toga da je Hrvatska od srednje razvijene industrijske zemlje pretvorena u zemlju čiji je uvoz dvostruko veći od izvoza, i to na temelju zaduživanja i prodaje imovine, a pri tome je ugašeno nekoliko stotina tisuća radnih mjesta. Zbog toga je, u odnosu na broj stanovnika, broj nezaposlenih u Hrvatskoj odnosu na Sloveniju dvostruko veći, da se ne spominje armija umirovljenika od kojih su mnogi u punoj snazi.
Naći nove oblike sindikalnog rada
Dakle, na strani kapitala dolazi do velikih promjena. Te promjene navode na pomisao da je možda potrebna rasprava o tome ne treba li doći do nekih promjena i na strani rada, odnosno u radu sindikata. U toj raspravi trebalo bi odgovoriti na pitanje da li je dosadašnji repertoar sindikalnih akcija dovoljan. Što vrijedi kolektivno pregovaranje pa čak štrajk u nekom poduzeću koje se zatvara zbog pogrešnih poslovnih odluka vodstva tog poduzeća. Te akcije neće ništa promijeniti u sudbini radnika koji su radili u tim poduzećima
Dosadašnje promjene u svjetskom gospodarstvu govore da bi sindikat morao imati veću ulogu u kreiranju gospodarske politike u nekoj državi. Jer, na kraju krajeva, u krizi radnici uvijek izvlače kraći kraj. Ni jedan vlasnik propalog poduzeća neće biti egzistencijalno ugrožen zbog toga što je nesposoban ili zbog toga što je donio pogrešne odluke. Za radnika koji se našao na ulici, to je vrlo izvjesno.
Aktualna kretanja očito na dnevni red postavljaju pitanje da li su u radu sindikata potrebne neke promjene. Ako su promjene potrebne, rasprava i analiza trebaju pokazati kakve su promjene potrebne. Očito se više ne možemo osloniti na nevidljivu ruku koja je do sada, u cjelini, uspješno vodila svjetsko gospodarstvo. Ta ruka se umorila ili je možda njeno vrijeme prošlo. Sindikat ne može biti samo promatrač tih zbivanja, on se nalazi pored novim izazovima i na koje treba dati nove odgovore.
