Iako je prvosvibanjska manifestacija ove godine bila u prosvjednom tonu, sa više od 20 000 prosvjednika, poruke tog prosvjeda gotovo da i ne dopiru do onih kojima su bile namijenjene i ne otvaraju nadu da će se uskoro bilo što promijeniti.
Šarolikost poruka koje su se izmjenjivale sa oštrom sindikalnom retorikom nisu dale odgovor protiv koga se zapravo prosvjeduje i što predstavnici sindikata traže u budućnosti. Bilo je tu povika na one koji među radnicima javnog i privatnog sektora žele napraviti raskol, kako bi oslabili sindikalni pokret, bilo je uzvika protiv štednje kao sablasti koja će upropastiti hrvatsku ekonomiju, a sve pod jednom, transparentima istaknutom parolom vladajućima: „MIJENJAJTE SMJER!“ Šarolikost transparenata, zastava, parola, još su jedan dekor tako prepoznatljivog hrvatskog apsurda koji je sve više prisutan u životu radnika, ali i svih građana Hrvatske. Sve to, događa se na pragu velikog sna, neposredno pred ulazak u Europsku uniju.
Sve veći broj siromašnih
Štrajkovi do ispunjenja zahtjeva, referendum o pokretanju „blokade javnog sektora“, propast „velikih igrača“, porast cijena osnovnih, za život važnih namirnica, sve veća žurba za pretraživanjem kontejnera, otvaranje ponora siromaštva. Slika koja nije lijepa, ali je na žalost stvarna, bezizlazna, ili se bar tako čini onima koji su njezin dio. Unatoč tome, rijetki se usuđuju i izgovoriti riječ „siromaštvo“. Nejasno je iz svih predizbornih plakata i parola kako se u Hrvatskoj namjerava smanjiti broj siromašnih građana. Čak ni dugoročne prognoze gospodarskog rasta najavljenog od 2014.g. do 2020.g. ne otkriva formulu kako će se smanjiti broj siromašnih građana. A siromaštvo samo po sebi, put je u društvenu nejednakost i socijalnu isključenost. Prema statističkim pokazateljima iz 2011.g. do kojih se došlo primjenom europske metodologije, u Hrvatskoj je siromašno 1,382 milijuna, ili 32,7% građana. Usporedbom podataka iz 2010g. je vidljivo da je broj siromašnih građana u stalnom porastu, unatoč primjeni raznih mjera i planova. Rast siromaštva je svakako u jednom dijelu vezan za globalnu krizu, ali je vezan i uz našu realnost, pad BDP-a, propast „velikih igrača“ koji su mahom, posljednjih dvadeset godina svoje carstvo izgradili na sumnjivim temeljima nezakonitih pretvorbi i privatizacija, koruptivnih aktivnosti, političkog klijentelizma, podršci banaka po političkim preporukama i dr.
Rast nezaposlenosti svakako je jedan od osnovnih generatora siromaštva. Kada se podaci analiziraju, vidljivo je da je znatno porastao broj ljudi koji žive u obiteljima u kojima nitko ne radi i to se može nazvati „novim siromaštvom“. To je jedna od triju komponenti koja je usporediva s načinom mjerenja siromaštva i socijalne isključenosti u EU.
U 2010.g. u Hrvatskoj je živjelo 15,4% stanovnika u tzv. „ kućanstvima s niskim radnim intenzitetom“, a u 2011.g. broj takvih stanovnika porastao je na 17%. Iz daljnjeg analiziranja podataka vidljivo je da je nezaposlenost najviše pogodila muškarce koji su radili u tradicionalnim industrijama koje su u međuvremenu ugašene. U proteklih pet godina industrija i trgovina izgubile su više od 80 000 radnih mjesta. Prije krize, političke elite su se mahom ponašale kao da kriza nikada neće doći, te su, zaduživanjem građana mahom dijelile prava i povlastice. Dolaskom krize, u realnom sektoru ne postoje uvjeti za opstanak, novaca na dug više nema, te se realni sektor mahom urušava i osiromašuje brojne obitelji koje su se iznenada našle u dužničkom ropstvu bez vidljivog izlaza.
Zaduživanje države i građana na naplati
S druge strane, bez obzira na krizu koja traje već punih pet godina, birokratski aparat se ne smanjuje. Prema stavovima nekih ekonomista, za Hrvatsku je danas najveći problem što rast ekonomije, za razliku od mnogih zemalja u okruženju, danas nema od kuda doći. Mnogi analitičari davali su nade rastu BDP-a, ali, kao da su sve nade pokopane nedavnim prognozama Europske banke za obnovu i razvitak, koja inače, procjenama pristupa s optimizmom. Prema mišljenju glavnog ekonomista ove banke, hrvatsko gospodarstvo i dalje pritišću dugotrajni problemi nekonkurentne industrije, nefleksibilnog tržišta rada, te velikog, neučinkovitog javnog sektora.
Hrvatska je, na neki način, zarobljena lošim, starim navikama, ali sada, za razliku od prije, bez dotoka novaca. Siromaštvo države, koja se zadužuje sve više za pokriće starih dugova, odražava se i na cijelo gospodarstvo. Dok se nastoji srediti situaciju sa „lošim zajmovima“ u bankama, razriješiti međusobna dugovanja tvrtki u pred-stečajnim nagodbama koja prelaze desetine milijardi, provesti fiskalnu konsolidaciju i dr., krajnji konzumenti ovih mjera, građani, sve više plaćaju danak recesiji. Kako to objasniti?
Dok većina analitičara i ekonomista, pa i nekih sindikata, za siromaštvo optužuju neoliberalni, divlji kapitalizam u kojemu štednja uzrokuje krizu, proračunski prihodi i rashodi u Hrvatskoj govore da takve štednje zapravo nema. Naime, osnovno obilježje liberalnog i neoliberalnog kapitalizma podrazumijeva smanjenje potrošnje države, manji utjecaj države na gospodarstvo, te posljedično smanjenje poreznog opterećenja, a sve sa ciljem da bi se odluke o potrošnji prepustile građanima a investicije privatnim tvrtkama. Uvidom u BDP i novac koji troši država, vidljivo je da od početka krize, a ni posljednjih dvadeset godina, u Hrvatskoj takvog trenda nema.
Ono što je vidljivo je to da postoji permanentni rast državne potrošnje, te rast duga države u posljednjih šest godina od početka krize. Istovremeno, zabilježen je pad BDP-a od 11,8%. Bez obzira na stagnaciju realnog sektora i pad zaposlenosti u industriji, u posljednjih šest godina se u javnom sektoru bilježi trend stalnog povećanja zaposlenih. Realni podaci upućuju na zaključak da je gašenje industrije osnovni razlog siromaštva . Država troši više nego privređuje, a javni sektor pruža standarde koje siromašna država i siromašni građani ne mogu platiti. Sve manje radnika puni proračun, a sve više radnika o njemu ovisi. Dok je od početka krize u prerađivačkoj industriji ugašeno više od 50 000 radnih mjesta, za isto to vrijeme je broj zaposlenih u javnom sektoru povećan za 25 500 radnika. Zbog toga prava radnika u javnom sektoru stalno stagniraju, iako je za sada opstojnost sigurnosti zaposlenja neupitna. Promatrano kroz dva desetljeća, vidljiv je stalni rast državne potrošnje, rast zaduženja i rast poreza. Država već godinama troši više nego što zarađuje, te tako ne pomaže ni privatnom sektoru niti ne rasterećuje buduće generacije.
Stoga priče o neoliberalnom kapitalizmu koji potiče štednju u Hrvatskoj i zbog toga smanjuju potrošnju, a ona utječe na prihod države, nemaju nikakvo uporišta u realnim podacima. Privatni sektor prolazi svoju najveću katarzu u ovih dvadeset godina i nije dominantan u gospodarstvu. Naprotiv, situacija u privatnom sektoru je glavni generator porasta siromaštva zbog gašenja proizvodnje i radnih mjesta.
Točka pucanja sve bliže
Prema inicijativi EU „EUROPA 2020“cilj Hrvatske, kao buduće članice, je da do 2020 godine smanji broj siromašnih za 100 000 građana. Međutim strategija smanjenja siromaštva ne sadrži podatke na kojima se temelji taj cilj. Možda je tome razlog što se o siromaštvu ne govori više, ili u tome što ono na ulici još uvijek nije dovoljno vidljivo? Možda neki smatraju da građani Hrvatske još uvijek ne pripadaju u tzv. ekstremne siromahe kakvim ih kategorizira Svjetska banka? Možda i sami siromasi žive u iluziji da je stanje privremeno i da će se izvući? Možda tradicija i običaji ne dopuštaju građanima da u pola bijela dana za kruh prose na ulici? Radije izlaze tiho, u noć i prevrću po kontejnerima tražeći prazne boce. Tek kada ovršitelji dođu na vrata naplatiti neplaćene dugove, a ponekad i zbog deložacije, svijest o siromaštvu pretvara se u gnjev sa svim obilježjima javnog gnjeva. Tada novoostvarena ljudska solidarnost preuzima „vlast“ u svoje ruke. „Živi zid“ staje u obranu dužnika. Bankari se povlače. Građani uzimaju stvari u svoje ruke. Anarhija jača svakim danom, svakom novom deložacijom. Ne zbog politike, nego zbog siromaštva.
Rad je ključ
Sada se polaže nada u fondove EU kao spas za jačanje gospodarstva i izlazak iz krize. Ulazak u članstvo je siguran, a za povlačenje sredstava trebaju prave strateške odluke, vizionarski projekti, predani rad, poštenje i financijska disciplina. Sve to može promijeniti tešku gospodarsku situaciju, ali i mentalitet nas samih. Važno je shvatiti da se može potrošiti samo ono što smo zaradili. Ali, najvažnije je, da svatko tko je radno sposoban, ako hoće, može raditi.
