Pod okriljem Europske komisije i u organizaciji Intergrafa-a (Udruga poslodavaca na europskoj razini) te Sindikata grafičara na europskoj razini – održan je u Milanu radni sastanak na temu: Restrukturiranje sa socijalnom notom.
Na europskoj razini u proteklih osamnaest mjeseci u grafičkom i nakladničkom sektoru zatvoreno je preko 5.000 pravnih subjekata. U takvim okolnostima potrebno je posebno raspravljati o sveopćoj prekapacitiranosti, boljim uslugama, upravljanju procesima te uspostavi novih vještine potrebnih za realizaciju novih proizvodnih sposobnosti.
Poslodavci – konkurentnost
Poslodavci u prvi plan stavljaju europski projekt i Studiju o konkurentnosti iz 2007. godine te na temelju iskustva traže scenarije za budućnost. Pritom čvrsto zagovaraju smjernice za suradnju i restrukturiranje tvtki.
Sindikati – plaće i radni uvjeti
Sindikati pak insistiraju na raspravama o strukturnim promjenama i fuzijama pri tome uzimajući potrebu za obrazovanjem i dopunskim obrazovanjem radne snage kao i o radnim uvjetima i politici plaća. Ne prihvaćaju da restrukturiranje bude samoo «atak» na visinu plaća i radnih uvjeta odnosno broja radnih mjesta.
Eu – problemi i perspektive
Predstavnici Europske komisije za restrukturiranje zalažu se za to da se moraju uzeti u obzir sve okolnosti ekonomske i financijske krize i ukupno okruženje, koje su to teškoće i koje su perspektive sektora. U okviru Strategije EU do 2020. godine, moraju se uzeti u obzir i otvorenija ekonomija i investicijske politike i politike potpora kao i pitanje kompetencija. U svemu tome socijalni partneri (poslodavci i sindikati) imaju važnu ulogu.
Različiti primjeri u pojedinim zemljama
U iznošenju primjera iz pojedinih zemalja većine sudionika je naglasila da je kod restrukturiranja prvi prioritet očuvanje radnih mjesta i sigurnost za vrijeme nezaposlenosti. Različita su rješenja u pojedinim zemljama: od privremenog otpuštanja, do uspostavljanja posebnih fondova za dopunsko obrazovanje, prijevremene mirovine, pa do fondova za nezaposlene kojima se kompenziraju gubici prihoda naročito starijoj radnoj snazi. Dok smo 90-tih imali restrukturiranje zbog novih tehnologija te povećanja produktivnosti i dobiti, dvadeset godina kasnije definiramo proizvodnu sposobnost tvrtke da se održi na tržištu, pozicionira i nađe nove proizvodne niše i na taj način odredi razvojnu strategiju. Mora se pritom slijediti tržište kako bi tvrtke mogle funkcionirati na duži rok i investicijama smanjili socijalni troškovi. U svemu tome teško je nači model restrukturiranja koji bi kao proces bio ujedno i socijalan.
