Prije nekog vremena na televiziji vidjeli smo zanimljivi prizor. Na sastanku s poslodavcima, za stolom sjede ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak i prdsjednik Udruge poslodavaca Ivica Mudrinić. Do njih dolazi konobar sa dvije butelje vina. Vrdoljak i Mudrinić pažljivo biraju koje će vino piti. Nakon toga, sljede čuvene izjave mnistra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. On zahvaljuje velikodušnim poslodavcima koji hrane radnike te mnoge od njih spašavaju od toga da padnu na leđa socijalnih ustanova ili zavoda za zapošljavanje.
Hrvatski sjaj i bijeda
U tom kratkom prizoru, na koncentriran način prikazani su sav sjaj i bijeda Hrvatske. S jedne strane imamo predstavnike vlasti i poslodavaca koji javno konzumiraju birana vina. U isto vrijeme imamo devet stotina tisuća građana Hrvatske koji doslovno nemaju za osnovne životne potrebe. Uz to, većina ostalih jedva spaja kraj s krajem. Naravno, tu hrvatsku sirotinju ne bi spasilo ni to da su mnistar i predstavnik poslodavaca pili neko jeftino stolno vino ( zašto su uopće pili – zar u ovakvoj situaciji ne treba trijezna glava?) već iritira ta bahata socijalna neosjetljivost. Ona se od čovjeka poput Mudrinića mogla i očekivati jer su poslodavci, čije plaće se mjere u stotinama tisuća kuna mjesečno, ne jednom rekli da je minimalna plaća od 2.200 kuna previsoka. Ona navodno guši poduzetnike. No, ministar čija vlada se zalaže za socijalnu osjetljivost, morao bi paziti što radi.
Kad piješ, ne govori
Međutim, na tom sastanku Vrdoljak ne samo da nije pazio što pije, već ni to što govori. Izjava da poslodavci hrane radnike znači samo to da tom ministru ništa nije jasno. On o gospodarstvu, a nalazi se na čelu ministarstva koje ga treba voditi, ima savim mutnu predstavu. Ne tako davno, u Hrvatskoj su radnici sasvim pristojno živjeli. Najvećem broju zaposlenika zavod za zapošljavanje bio je sasvim nepoznta stvar. A od tih famoznih poslodavaca, koji navodno nekog hrane, nije bilo ni traga ni glasa. Problem je nastao kada su hrvatske radnike počeli „hraniti“ hrvatski poslodavci.
Čovjek koji ne zna gdje se stvara vrijednost, ne može voditi gospodarstvo. To nije nikakva paušalna ocjena. Pad hrvatskog gospodarstva u prošloj godni iznosio je oko 2 posto. Vlada je neozbiljno prognozirala rast od 0,8 posto. Sudeći po daljem padu industrijske proizvodnje, padu kupovne moći i porastu broja nezaposlenih, ove godine se može očekivti dali pad od dva posto. Najgore od svega toga je to što se ne nazire nikakvo rješenje. Ni jedna od mjera koja se najavljivala nije dala nikakav rezultat. Što više, došlo je do pogoršanja stanja. U nedostatku bolje ideje, sada se pribjegava starom štosu i okrivljuje se prijašnja vlada za sve probleme. Hrvatska takva objašnjenja objašnjenja sluša već godinama. Naša država počinje nalikovati na ukletog Holandeza koji je osuđen da vječno pluta po moru neuspjeha.
Nije tako svima. Za neke će se na trpezi uvijek naći birana vina.
