S Novom godinom bruto minimalna plaća podiže se sa 700 na 840 eura, što je povećanje za čak 20 posto. Premalo ili previše, predizborno ili ne, s inflacijom i bez nje, ovo povećanje najveće je dosad. Kako raste minimalna plaća raste i udio onih koji je primaju, a time i njezin značaj. Pogledajmo šire aspekte minimalne plaće, ne samo pravne i ekonomske.
Značajan rast
Iako tada ne pod nazivom minimalna plaća, u 2000. godini iznosila je 1.500 kuna odnosno 199,08 eura. Prosječna bruto plaća bila je 4.869 kuna odnosno 646,23 eura, debelo ispod današnje minimalne plaće. Tada je minimalna plaća činila samo 30,81% prosječne plaće. U 2023. godini minimalna bruto plaća iznosila je 700 eura, a prosječna bruto plaća od siječnja do kolovoza iznosila je 1.560 eura (podatke za cijelu godinu još nemamo). Minimalna bruto plaća popela se ljetos do 44,87% prosječne plaće. Obje rastu, ali minimalna značajno više, a kako raste još 20% kažu da minimalna sada iznosi 54% prosječne plaće.
Statistika govori da je od početka 2000. do kraja 2023. inflacija bila 85,2%. U tom razdoblju minimalna plaća porasla je 351,62%, a prosječna plaća do kolovoza 2023. porasla je 241,4% (narast će još par poena). Uzmemo li najnovijih 840 eura, minimalna plaća od početka ovog tisućljeća narasla je 421,94%. Zašto mnogi i dalje kažu da nikada nije bilo gore?
Uspoređujemo se s drugima
Istina, u statistiku inflacije ulaze sve cijene, od igle do lokomotive. Inflacija je za običnog čovjeka bila veća od tih pišljivih 85,2%. No opet, sigurno ne pet puta veća.
Zadovoljstvo ljudi grade usporedbom s drugima, a vezano uz to ostvarenjem svojih očekivanja. Različita vremena definiraju aktualne kriterije zadovoljstva. Prije 30 godina u pola Lijepe naše bio je sretan već onaj tko je ostao živ i sačuvao krov nad glavom. Danas to, nasreću, više nije mjerilo naše sreće. No, ako ja sada imam više, ali drugi imaju još više, onda sam i ja očekivao više. Ja sam opet nezadovoljan i nije dovoljno što mi je samom možda bolje no ranije.
Porast minimalne plaće ima dvojak utjecaj na nas. U odnosu na naše inozemne susjede smanjuje se nezadovoljstvo, jer se nekima približavamo, a neke i prestižemo. No, među nama samima teško će povećati zadovoljstvo, a možda čak potencira nezadovoljstvo.
Niži sloj kao osnova društva?
Minimalna plaća podiže i čuva minimum standarda svih građana. Ali, razvoj nepravednog poretka daje samo još gore derivacije. Kapitalizam donosi trendove u kojima se sve većem broju radnika predviđaju niske plaće, spominje se čak 70% ukupnog radništva. Ostaje sve manji broj onih što pak mogu ostvariti visoka i iznimna primanja. Srednji sloj se stapa između ova dva pola, ali njegova glavnina se, nažalost, spušta u široku bazu nižeg sloja. Niži sloj ne mora više biti gladan, ni ekstremno siromašan, no porazna je pomisao da postaje baza cijelog društva.
Čista glupost, reći će mnogi. Ipak, sve manje je onih koji mogu za svoj rad kupiti kuću, auto ili dva, ići na zimovanje i ljetovanje te graditi vikendicu. Danas se kaže da su to bogati ljudi. To je ranije bio srednji sloj. Perspektiva minimalne plaće se mijenja, jer na njenim marginama pleše sve veći broj naših građana.
Naše plaće moraju rasti
Bez rasta minimalne plaće Hrvatska bi već ostala bez radne snage. Europska unija nema radnih barijera. Gravitacijska sila susjednih zemalja s visokim plaćama toliko je bliska i snažna da usisava naše radnike. Riječ domoljublje ne drži nas dovoljno čvrsto, a izgovaraju je i mnogi ovdje othranjeni dok odlaze u inozemstvo u potragu za finijim kruhom. To što se kod nas donekle jeftino trošilo nije ih spriječilo da odu van, pa da s tamo zarađenim novcem, kad se vrate kući, žive na običnoj razlici između dva standarda. Stoga, naše plaće jednostavno moraju rasti i približiti se drugima. Samo tako mogu oslabiti silnice koje nas vuku u tuđinu.
Uravnilovka u zoni minimalca
Minimalna plaća, koju određuje politika, raste brže nego što rastu niže i srednje plaće. Neki poslodavci ne obraćaju pažnju na to, a neki jednostavno ne mogu pratiti tempo. Svake godine širi se broj plaća koje zahvaća, ili im se približava zona minimalne plaće. Govorimo o petini, trećini, čak i polovini plaća kod pojedinih poslodavaca. Tako se stvara sve šira uravnilovka, u kojoj sve veći broj radnika ima istu ili sličnu plaću. I radnici na složenijim poslovima, ili s više staža, ostaju zatočeni u zoni minimalne plaće. Osjećaju se kao početnici. Štoviše, danas novi radnik izgleda vrijedi više, jer ga je teže privući od onog starijeg i lojalnog društvu.
Medijalna plaća, koju ostvaruje prosječni radnik na sredini ljestvice, niža je od prosječne plaće, i danas iznosi malo iznad 1.000 eura neto. Minimalna neto plaća bit će oko 700 eura. Dakle, gotovo pola svih naših radnika kreće se u zoni tih 300 eura. Tek tako vidimo kako je velika i široka baza koja je temelj, ali i ukupna polovina naše društvene piramide.
Mala razlika u plaćama i pregršt slabo plaćenih poslova dovodi do neminovnog pada motivacije radnika. Svatko misli da je bolji. Nitko ne smatra da baš on/a treba biti u zoni minimalne plaće. Ta konstatacija vrijeđa i one koji zaista jesu na najjednostavnijim poslovima. To dodatno frustrira one koji rade poslove složenije od jednostavnijih i očekuju biti iznad, a više nisu. Neki radnici na složenijim poslovima već su počeli odbijati svoje poslove, uvidjevši da se njihova veća sposobnost i odgovornost ne valorizira. Ta uravnilovka je ozbiljan problem i za poslodavca.
Malo je sretnika u najbolje stojećim djelatnostima koji i na najjednostavnijim poslovima mogu startati iznad minimalne plaće. Nije lako naći te oaze, mjesta gdje plaće svih mogu rasti u izobilju.
Stoga karavana kreće u drugu vrstu seobe. U sve široj ponudi slabo plaćenih poslova radnici su počeli birati poslodavce i poslove koji su im manje tegobni. Promatra se sve; od vrste posla, tempa, mikroklimatskih uvjeta, do radnog vremena, slobodnih dana i međuljudskih odnosa. „Kad me već svi malo plaćaju, radit ću tamo gdje mi je lakše i ugodnije“ – logika je koja se nameće. Posao, djelatnost, struka, zanimanje, lojalnost, sve to gubi važnost u takvom sustavu.
Rješenje kroz cijeli sustav plaća
Većina skandinavskih zemalja opire se uvođenju minimalne plaće. Smatraju da bi ih ona sputavala u dogovorima oko cjelokupnog sustava plaća. Ali, oni prvo zajedno sagledavaju kako im stoje najvažnije djelatnosti, pa ovisno o tome dalje pregovaraju o svim plaćama u zemlji. Takvom sustavu i ne treba minimalna plaća.
Znajući za izostanak socijalnog dijaloga u gotovo svim sektorima te daljnji rast razlika u našem društvu, minimalna plaća svakako nam je potrebna. Nju valja razvijati, ali treba je i razumjeti, ne samo kao brojku, nego kao faktor koji utječe na širi spektar odnosa. Minimalna plaća treba ostati društveni korektiv i minimum standarda za najugroženije. Ona ipak ne smije postati mjerilo za većinu.
Na kraju samo pitanje. Zašto ne odrediti i maksimalne plaće?
Kad bismo ograničili bogatstvo i tu limitirali nejednakost, tada ne bismo trebali toliko propisivati minimume. Bilo bi dovoljno za sve.
